Ponoćno sunce

Dobrodošli na moj blog

18.07.2010.

6. Krvna grupa

Pratio sam je cijeli dan kroz oči drugih ljudi, jedva svjestan okoline.
Ne oči Mike Newtona jer nisam više mogao podnijeti njegove neprijatne fantazije, i ne oči Jessice Stanley, jer me njena ljutnja prema Belli opasno ljutila. Angela Weber je bila dobar izbor kada su joj oči bile na raspolaganju; bila je draga – njena glava je bila lijepo mjesto za provoditi vrijeme. A ponekad su mi učitelji omogućavali najbolji pogled.
Bio sam iznenađen, gledajući je kako se spotiče cijeli dan – zapinjući preko pukotina na pločniku; odloženih knjiga, i najčešće; njenih vlastitih nogu – ljudi koje sam prisluškivao su je opisali kao nespretnu.
Uzeo sam to u obzir. Istina je da je često imala problema s ostajanjem u uspravnom položaju. Sjetio sam se njenog posrtanja preko stola prvi dan, klizanja oko leda prije nesreće, padanja preko donjeg ruba vrata jučer… Kako čudno, bili su upravu. Ona jest nespretna.
Nisam znao zašto mi je to smiješno, ali smijao sam se naglas, hodajući s američke povijesti na engleski, a nekoliko me ljudi čudno pogledalo. Kako to nikad prije nisam primijetio? Možda zato što je u njenoj tišini bilo nešto tako dražesno, način na koji je držala glavu, luk njena vrata…
Sada na njoj nije bilo ništa dražesno. Gosp. Varner ju je gledao kako zapinje vrhom čizme na tepih i doslovno pada na stolicu.
Ponovno sam se nasmijao.
Vrijeme je prolazilo nevjerojatno sporo dok sam čekao na priliku da je vidim svojim očima. Konačno, zvono je zazvonilo. Brzo sam krenuo prema kafeteriji da si osiguram mjesto. Bio sam jedan od prvih tamo. Izabrao sam stol koji je uobičajeno prazan, i zasigurno će ostati prazan jer sam sjeo za njega.
Rosalie je prošla pored mene bez da me pogledala.
Idiot.
Rosalie i ja nikad nismo održavali laku vezu – uvrijedio sam je prvi put kad me čula da govorim, i od onda je sve išlo silaznom putanjom – ali ovih dana se činila razdražljivijom nego obično. Uzdahnuo sam. Rosalie je mislila samo o sebi.
Jasper mi se na pola nasmiješio prolazeći mimo mene.
Sretno, sumnjičavo je pomislio.
Emmett je preokrenuo očima i stresao glavu.
Izgubio pamet, jadan klinac.
Alice je držala usmenu predaju, zubi su joj se previše sjajili.
Mogu li sada razgovarati s Bellom?
''Okanii se toga,'' rekao sam ispod glasa.
Lice joj se objesilo, i onda ponovno ozračilo.
Dobro. Budi tvrdoglav. Samo je pitanje vremena.
Ponovno sam uzdahnuo.
Nemoj zaboraviti na današnji rad iz biologije, podsjetila me.
Kimnuo sam. Ne, nisam to zaboravio.
Dok sam čekao da Bella dođe, pratio sam je u očima brucoša koji je hodao iza Jessice na putu za kafeteriju. Jessica je brbljala o nadolazećem plesu, ali Bella joj ništa nije odgovarala. Nije da joj je Jessica baš i dala priliku.
U trenutku kada je Bella ušla u prostoriju, pogled joj je bljesnuo prema stolu gdje su mi sjedala braća i sestre. Gledala je na trenutak, i onda joj se čelo naborao, a oči spustile prema podu. Nije me primijetila ovdje.
Izgledala je tako… tužno. Osjetio sam moćni nagon da odjurim do nje, da je nekako utješim, jedino što nisam znao što je smatrala utješnim. Nisam imao pojma što ju je nagnalo da tako izgleda. Jessica je nastavila blebetati o plesu. Je li Bella bila tužna što će ga propustiti? To se nije činilo vjerojatno…
Ali to može popraviti, ako želi.
Kupila je piće za ručak i ništa više. Je li to uredu? Zar nije trebala više namirnica od toga? Nikad prije nisam obraćao pažnju na ljudsku dijetu.
Ljudi su tako nevjerojatno krhki! Bilo je milijun stvari o kojima se treba brinuti…
''Edward Cullen zuri opet u tebe,'' čuo sam Jessicu da je rekla. ''Baš me zanima zašto sjedi sam danas?''
Bio sam zahvalan Jessici – iako je sad bila još ogorčenija – jer je Bellina glava naglo podigla i oči su joj krenule pretraživati sve dok nisu srele moje.
Sada joj na licu nije bilo ni traga tuge. Ponadao sam se da je bila tužna jer je mislila da sam ranije napustio školu, i ta me nada nasmijala.
Pokazao sam joj prstom da mi se pridruži. Izgledala je tako iznenađena s tim da sam je poželio ponovno zezati.
Zato sam trepnuo, i usta su joj se otvorila.
''Misli li on na tebe?'' Jessica je nepristojno pitala.
''Možda treba pomoć sa zadaćom iz biologije,'' rekla je tihim, nesigurnim glasom. ''Hm, idem bolje vidjeti što želi.''
To je bio drugi da.
Popiknula se dva puta na putu do mog stola, iako joj ništa nije stajalo na putu osim savršeno ravnog linoleuma. Ozbiljno, kako sam mogao to prije previdjeti? Valjda sam više pažnje posvećivao tihim mislima… Što sam još propustio?
Budi iskren, budi otvoren, zapovjedio sam si.
Stala je iza stolice preko puta mene, oklijevajući. Duboko sam udahnuo, kroz nos ovaj put, bolje nego kroz usta.
Osjeti vatru, suho sam pomislio.
''Zašto danas ne sjedneš sa mnom?'' pitao sam je.
Izvukla je stolicu i sjela, gledajući me cijelo vrijeme. Izgledala je nervozno, ali njeno fizičko prihvaćanje je bilo još jedno da.
Čekao sam da progovori.
Potrajalo je trenutak, ali, konačno je rekla: ''Ovo je nešto novo.''
''Pa…'' oklijevao sam. ''Odlučio sam, da kad već idem u pakao, mogu to učiniti i temeljito.''
Što me natjeralo da to kažem? Valjda je bilo iskreno, bar to. A možda je i ona čula suptilno upozorenje u mojim riječima. Možda shvati da bi trebala ustati i otići najbrže što može…
Nije ustala. Gledala je u mene kao da nisam dovršio rečenicu do kraja.
''Znaš, ja nemam pojma što si ti mislio,'' rekla je kad nisam nastavio.
To je bilo olakšanje. Nasmiješio sam se.
''Znam.''
Bilo je teško ignorirati misli koje su vrištale iza nje – a želio sam ionako promijeniti temu.
''Mislim da su ti prijatelji ljuti na mene, što sam im te ukrao.''
Izgledala je kao da je to nije briga. ''Preživjet će.''
''Možda im te ni ne vratim.'' Nisam znao pokušavam li biti iskren, ili sam je opet zezao. Biti u blizini nje otežavalo mi je smisleno razmišljanje.
Bella je glasno progutala slinu.
Nasmijao sam se njenu izrazu lica. ''Izgledaš zabrinuto,'' stvarno ne bi trebalo biti smiješno… trebala bi se brinuti.
''Ne.'' Bila je loša lažljivica; nije pomoglo jer joj se glas slomio. ''Iznenađena, zapravo… Kako je došlo do ovoga?''
''Rekao sam ti,'' podsjetio sam je. ''Već sam se umorio od pokušavanja da te se klonim. Zato odustajem.'' Držao sam osmjeh s trudom. Ovo uopće nije funkcioniralo – pokušavati biti iskren i opušten u isto vrijeme.
''Odustaješ?'' ponovila je, zbunjeno.
''Da – odustajem od pokušavanja da budem dobar.'' I očito, odustajem od toga da budem opušten. ''Samo ću raditi što želim trenutno, i pustiti da krhotine padnu gdje padnu.'' To je bilo dosta iskreno. Neka vidi moju sebičnost. Neka je to, također, upozori.
''Ponovno sam se izgubila.''
Bio sam sebičan što mi je bilo drago da je tako. ''Uvijek kažem previše kada pričam s tobom – to je jedan od problema.''
Dosta nevažan problem, u usporedbi s ostalima.
''Ne brini,'' uvjerila me. ''Ja ti ništa od toga ne razumijem.''
Dobro. Onda će ostati. ''Računam na to.''
''Znači, u iskrenom engleskom, sada smo prijatelji?''
Razmislio sam o tome na sekundu. ''Prijatelji…'', ponovio sam. Nije mi se sviđao zvuk toga. Nije bilo dovoljno.
''Ili ne,'' mrmljala je, izgledajući posramljeno.
Je li mislila da je ne volim toliko?
Nasmijao sam se. ''Pa, možemo pokušati, valjda. Ali sada te upozoravam da nisam dobar prijatelj za tebe.''
Čekao sam na njen odgovor, razdvojen na dvoje – želeći da konačno čuje i razumije, razmišljajući da ću umrijeti ako shvati. Kako melodramatično. Oko nje sam se pretvarao u takvog čovjeka.
Srce joj je brže zakucalo. ''Često to govoriš.''
''Da, jer me ne slušaš,'' rekao sam, previše intenzivno, ponovno. ''I dalje čekam da povjeruješ u to. Ako si pametna, izbjegavat ćeš me.''
Ah, ali hoću li joj to dopustiti, ako pokuša?
Oči su joj se suzile. ''Mislim da si već dao svoje mišljenje o temi vezanoj za moj intelekt, također.''
Nisam baš bio siguran što je mislila s tim, ali nasmiješio sam se u znak isprike, pogađajući da sam je slučajno uvrijedio.
''Pa,'' rekla je polako. ''Sve dok sam ja… ne pametna, možemo pokušati biti prijatelji?''
''To zvuči otprilike točno.''
Pogledala je dolje, hotimično gledajući u bocu limunade u svojim rukama.
Stara znatiželja me mučila.
''Što misliš?'' pitao sam – bilo je olakšavajuće, napokon, reći naglas te riječi.
Susrela je moj pogled, i disanje joj se ubrzalo dok su joj obrazi poprimili slabu ružičastu boju, udahnuo sam, provjeravajući to u zraku.
''Pokušavam shvatiti što si ti.''
Držao sam osmijeh na licu, čuvajući tako svoje izglede, dok mi je panika prolazila tijelom.
Naravno da se to pitala. Nije bila glupa. Nisam se mogao nadati da će zaboraviti nešto toliko očito.
''Imaš li kakve sreće s tim?'' pitao sam što sam površnije mogao.
''Ne previše,'' priznala je.
Zacerekao sam se od olakšanja. ''Koje su ti teorije?''
Nisu mogle biti gore od istine, bez obzira što smislila.
Obrazi su joj poprimili svjetlo crvenu boju, i nije ništa rekla. Mogao sam osjetiti toplinu njenog crvenjenja obraza u zraku.
Pokušao sam koristiti svoj ton za uvjeravanje na njoj. Normalno je radio na ostalim ljudima.
''Nećeš mi reći?'' ohrabrujući sam se nasmiješio.
Protresla je glavom. ''Previše je sramotno.''
Ah. Ne znati je bilo gore od svega drugoga. Zašto bi je njene spekulacije osramotile? Nisam mogao podnijeti neznanje.
''To me stvarno frustrira, znaš.''
Moj prigovor je zaiskrio nešto u njoj. Oči su joj bljesnule i riječi potekle rječitije nego obično.
''Ne, ne mogu zamisliti zašto bi to uopće bilo frustrirajuće – samo zato što netko odbija reći što misli, čak i ako cijelo vrijeme govori tajnovite male opaske posebno napravljene da te drže budne noćima, tjerajući te na razmišljanje što bi mogle uopće značiti…sada, zašto bi to bilo frustrirajuće?''
Namrštio sam joj se, bio sam uzrujan shvaćajući da je u pravu. Nisam bio fer.
Nastavila je. ''Ili bolje, recimo da je osoba napravila velik raspon bizarnih stvari – od spašavanja tvog života u nemogućim okolnostima jedan dan, do toga da te tretira kao da si prezren od svih ljudi, sljedeći, a nikad ti ne objasni niti jedno od toga, čak i nakon što obeća. To bi, također, bilo vrlo ne-frustrirajuće.''
To je bio najdulji govor koji sam ikad čuo da je napravila, i dao mi novu osobnost za moju listu.
''Malo si temperamentna, zar ne?''
''Ne volim dvostruka mjerila.''
Bila je posve opravdana u svojoj iritaciji, naravno.
Gledao sam u Bellu, pitajući se kako mogu napraviti išta prihvatljivo kraj nje, sve dok me tiho vikanje u glavi Mikea Newtona nije omelo.
Bio je toliko bijesan da me to nasmijalo.
''Što?'' zahtijevala je.
''Tvoj dečko izgleda da misli da sam neugodan prema tebi – raspravlja o tome da li da dođe ili ne prekinuti našu svađu.'' Volio bih ga vidjeti da pokuša. Nasmijao sam se ponovno.
''Ne znam o kome pričaš,'' rekla je hladnim glasom. ''Ali sigurna sam da si u krivu, u svakom slučaju.''
Vrlo sam uživao u tome kako ga se odrekla i ovoj voljno danoj rečeinci.
''Nisam. Rekao sam ti, većinu je ljudi lako pročitati.''
''Osim mene, naravno.''
''Da. Osim tebe.'' Mora li ona biti u svemu iznimka?
Ne bi li bilo više fer – uzimajući u obzir sve ostalo s čim sam se sad morao baviti – ako bih mogao čuti bar nešto najmanje iz njene glave? Je li to bilo previše za tražiti? ''Pitam se zašto je tako?''
Gledao sam joj u oči, pokušavajući opet…
Odvratila je pogled. Otvorila je limunadu i otpila brzo gutljaj, oči su joj bile na stolu.
''Nisi li gladna?'' pitao sam.
''Ne.'' Pregledala je prazan stol između nas. ''Ti?''
''Ne, nisam gladan,'' rekao sam. Definitivno nisam to bio.
Gledala je u stol stisnutih usana. Čekao sam.
''Možeš li mi učiniti uslugu?'' pitala je odjednom, susrećući moj pogled.
Što bi ona željela od mene? Hoće li tražiti istinu za koju nisam imao dopuštenje da joj kažem – istinu za koju nisam nikad, nikad želio da zna?
''To ovisi o tome što želiš.''
''Nije mnogo,'' obećala je.
Čekao sam, ponovno znatiželjan.
''Samo sam se pitala…'' rekla je polako, gledajući u bocu limunade, prateći njen otvor malim prstom. ''Ako me možeš upozoriti prije nego što idući put odlučiš ignorirati me za moje dobro? Samo da se pripremim.''
Željela je upozorenje? Onda znači da je biti s moje strane ignoriran loša stvar… nasmiješio sam se.
''To zvuče fer,'' složio sam se.
''Hvala,'' rekla je, podižući pogled. Lice joj se toliko umirilo da sam se želio nasmiješiti s vlastitim olakšanjem.
''Onda, mogu li dobiti jednu za uzvrat?'' pitao sam s nadom.
''Jednu,'' dopustila je.
''Reci mi jednu teoriju.''
Zacrvenila se. ''Ne tu.''
''Nisi pobliže odredila, samo si mi obećala odgovor,'' svađao sam se.
''Ali ti si i sam kršio obećanja,'' odvratila mi je.
Tu me uhvatila.
''Samo jednu teoriju – neću se smijati.''
''Da, hoćeš.'' Činila se vrlo uvjerenom u to, iako nisam mogao zamisliti išta što bi moglo biti smiješno.
Dao sam uvjeravanju još jedan pokušaj. Duboko sam joj pogledao u oči – laka stvar za učiniti, a tako dubokim očima – i prošaptao, ''Molim te?''
Trepnula je, i problijedila.
Pa, to baš i nije bila reakcija koju sam želio.
''Hm, što?'' pitala je. Izgledala je vrtoglavo. Što s njom nije uredu?
Ali neću još odustati.
''Molim te, reci mi samo jednu malu teoriju,'' molio sam je nježnim, nezastrašujućim glasom, držeći njene oči u mojima.
Na moje iznenađenje i zadovoljstvo, konačno je upalilo.
''Hm, pa, ugrizao te radioaktivni pauk?''
Stripovi? Nije čudo što je mislila da ću se smijati.
''To baš i nije kreativno,'' prekorio sam je, pokušavajući sakriti novonastalo olakšanje.
''Oprosti, to je sve što imam,'' rekla je uvrijeđeno.
To me još više opustilo. Ponovno sam je bio u stanju zezati.
''Nisi ni blizu.''
''Bez paukova?''
''Bez.''
'' I bez radioaktivnosti?''
''Nikakve.''
''K vragu,'' uzdahnula je.
''Kriptonit me isto ne muči,'' rekao sam brzo – prije nego krene govoriti o ugrizima – i onda sam se morao nasmijati, jer je mislila da sam super-heroj.
''Nije ti dozvoljeno da se smiješ, sjećaš se?''
Stisnuo sam usnice.
''Već ću ja s vremenom shvatiti,'' obećala je.
A kad bude, bježat će.
''Želio bih kad ne bi pokušavala,'' rekao sam, bez zezanja.
''Zbog…?''
Dugovao sam joj iskrenost. I dalje sam se pokušavao smiješiti, da mi riječi zvuče manje prijetećima. ''Što ako nisam super-heroj? Što ako sam negativac?''
Oči su joj se otvorile i usta lagano otvorila. ''Oh,'' rekla je. I onda, nakon još jedne sekunde, ''Shvaćam.''
Konačno me čula.
''Je li?'' pitao sam, radeći na skrivanju svoje agonije.
''Opasan si?'' pogodila je. Dah joj je izletio i srce podivljalo.
Nisam joj mogao odgovoriti. Je li ovo bio moj posljednji trenutak s njom? Hoće li sad pobjeći? Mogu li joj reći da je volim prije nego pobjegne? Ili bi je to još više prestrašilo?
''Ali ne loš,'' šapnula je odmahujući glavom, bez straha u jasnim očima. ''Ne, ne vjerujem da si loš.''
''U krivu si,'' disao sam.
Naravno da sam loš. Nisam li se veselio što je mislila da sam bolji nego što sam zaslužio? Da sam dobra osoba, držao bih se dalje od nje.
Ispružio sam ruke preko stola, posežući za čepom njene boce limunade kao ispriku. Nije ustuknula od moje ruke koja joj je bila blizu. Stvarno me se nije bojala. Ne još.
Okretao sam čep u ruci, gledajući u njega umjesto u nju. Misli su mi bile zamršene.
Trči, Bella, trči. Nisam se mogao natjerati da kažem te riječi naglas.
Skočila je na noge. ''Zakasnit ćemo,'' rekla je, taman kad sam se zabrinuo da je nekako čula moje tiho upozorenje.
''Ne idem u razred.''
''Zašto ne?''
Zato što te ne želim ubiti. ''Zdravo je markirati katkada.''
Da budem precizan, bilo je zdravije za ljude da vampiri markiraju sat u danima kad će se prolijevati ljudska krv. Gosp.Banner će danas ispitivati krvne grupe. Alice je već zbrisala jutarnji sat.
''Pa, ja idem,'' rekla je. To me nije iznenadilo. Bila je odgovorna – uvijek je radila pravu stvar,
Bila mi je suprotna.
''Onda se vidimo kasnije,'' rekao sam, pokušavajući biti opušten, gledajući dolje u čep koji se okretao. I usput, obožavam te… u opasnim, zastrašujućim smislovima.
Oklijevala je, i nadao sam se trenutku da će ipak ostati sa mnom, nakon svega. Ali zazvonilo je i ona je požurila dalje.
Čekao sam dok nije otišla, i onda stavio čep u džep – suvenir na ovaj najznačajniji razgovor – i krenuo kroz kišu prema svom autu.
Stavio sam svoj CD za smirenje – isti onaj koji sam slušao i prvi dan – ali nisam slušao Debussyeve note zadugo. Druge note su mi išle kroz glavu, dio ljestvice koji me smirivao i intrigirao. Stišao sam liniju i slušao glazbu u glavi, igrao se s djelićem sve dok nije izrastao u cijelu harmoniju.
Instinktivno, prsti su mi se micali kroz zrak preko zamišljenih klavirskih tipki.
Nova kompozicija je taman nastajala kad su mi valovi mentalnog mučenja uhvatili pažnju.
Gledao sam prema opasnosti.
Hoće li se onesvijestiti? Što da napravim? Mike je paničio.
Stotinjak metara od mene, Mike Newton je spuštao Bellino hromo tijelo na pločnik. Nije reagirala kad je teško pala na mokar beton, oči su joj bile zatvorene, koža bijela kao u mrtvaca.
Skoro sam strgao vrata auta.
''Bella?'' viknuo sam.
Na njenom beživotnom licu nije bilo promjene kad sam joj viknuo ime.
Cijelo mi je tijelo bilo hladnije od leda.
Bio sam svjestan Mikeovog otežavajućeg iznenađenja dok sam bijesno ispitao njegove misli. Samo je mislio o svojoj ljutnji prema meni, tako da nisam znao što je Belli. Ako je učinio išta što ju je povrijedilo, uništit ću ga.
''Što je – je li ozlijeđena?'' zahtijevao sam da mi kaže, pokušavajući se koncentrirati na njegove misli. Bilo je izluđujuće hodati ljudskom brzinom hoda. Nisam trebao privlačiti pažnju na svoj pristup.
Mogao sam čuti udaranje srca, čak i disanje. Dok sam gledao, stisnula je jače zatvorene oči. To je malo umanjilo moju paniku.
Vidio sam djelić Mikeovih sjećanja, bljesak slika s biologije. Bellina glava na našem stolu, njena lijepa koža postaje zelena. Kapanje crvenog po bijelim karticama…
Određivanje krvne grupe.
Stao sam gdje sam bio, zadržavajući dah. Njen miris je bila jedna stvar, njena graciozna krv je potpuno druga stvar.
''Mislim da se onesvijestila,'' rekao je Mike, uzbuđen i ogorčen u isto vrijeme. ''Ne znam što se dogodilo, nije ni probola prst.''
Olakšanje je prošlo kroz mene, i ponovno sam disao, testirajući zrak. Ah, mogao sam namirisati malen Mikeov tok krvi iz probodene rane. Nekad mi je čak bila privlačna.
Kleknuo sam pored nje dok je Mike kružio oko mene, bijesan zbog moje intervencije.
''Bella. Možeš li me čuti?''
''Ne,'' uzdahnula je. ''Odlazi.''
Nasmijao sam se. Bila je uredu.
''Vodio sam je medicinskoj sestri,'' rekao je Mike. ''Ali nije htjela nastaviti dalje.''
''Ja ću je odvesti. Možeš se vratiti u razred,'' rekao sam voljno.
Mikeovi zubi su se stisnuli. ''Ne. Ja bih to trebao napraviti.''
Nisam namjeravao ostati ovdje i svađati se s jadnikom.
Uzbuđen i prestravljen, polu-zahvalan i polu-ožalošćen zbog teškoća koje je izazivalo neizbježno dodirivanje, polako sam podigao Bellu s pločnika i držao je u rukama, dodirujući joj jedino odjeću, držeći što veću udaljenost među našim tijelima koja je bila moguća. Krupno sam koračao naprijed u žurbi da joj spasim život – od mene, drugim rječima.
Oči su joj je otvorile, začuđene.
''Pusti me dolje,'' naredila je slabim glasom – osramoćena ponovno, pogađao sam iz njenog izraza lica. Nije voljela pokazivati slabost.
Jedva da sam čuo Mikeov tihi protest iza nas.
''Izgledaš užasno,'' rekao sam joj, smijući se od olakšanja jer je s njom bilo sve uredu osim blijedog lica i slabog želudca.
''Vrati me na pločnik,'' rekla je. Usnice su joj bile bijele.
''Pa, onesvijestiš se pri pogledu na krv?'' Može li biti još više ironično?
Zatvorila je oči i stisnula usnice.
''I to, čak ne na svoju krv,'' dodao sam, osmijeh mi se povećavao.
Bili smo pred uredom. Vrata su bila desetak centimetara otvorena, i gurnuo sam ih do kraja.
Gđa.Cope je skočila, preplašena. ''Ajme, meni,'' zadihala se nakon što je vidjela blijedu djevojku na mojim rukama.
''Onesvijestila se na biologiji,'' objasnio sam prije nego joj mašta proradi.
Gđa.Cope požurila je otvoriti vrata sestrine ambulante. Belline oči su ponovno bile otvorene i promatrale je. Čuo sam unutrašnje iznenađenje starije sestre kad sam pažljivo polegao djevojku na otrcani krevet. Čim mi Bella više nije bila na rukama, postavio sam razmak širine sobe među nama. Tijelo mi je bilo prerazdražljivo, previše pohlepno, mišići su mi se zatezali i tekao otrov. Bila je tako topla i mirisna.
''Samo se malo onesvijestila,'' razuvjerio sam gđu.Hammond. ''Ispitivali su krvne grupe na biologiji.''
Kimnula je, sad s razumijevanjem. ''Uvijek je jedan takav.''
Zataškao sam osmijeh. Bella mora biti taj jedan.
''Samo legni na minutu, draga,'' rekla je gđa.Hammond. ''Proći će.''
''Znam,'' rekla je Bella.
''Događa li ti se to često?'' pitala je sestra.
''Ponekad,'' priznala je.
Pokušao sam prikriti osmijeh kašljanjem.
To je privuklo sestrinu pažnju. ''Ti možeš nazad u razred,'' rekla je.
Gledao sam je ravno u oči i lagao s perfektnim pouzdanjem. ''Mene su zadužili da ostanem s njom.''
Hmm. Pitam se… o dobro. Gđa.Hammond je kimnula.
Sasvim je u redu radilo na njoj. Zašto Bella mora biti toliko teška?
''Idem ti po led za čelo, dušo,'' rekla je sestra, pomalo joj je bilo neugodno gledati me u oči – onako kako ljudima i treba biti – i napustila sobu.
''Bio si u pravu,'' uzdahnula je Bella, zatvarajući oči.
Što je mislila? Skočio sam na najgori zaključak: prihvatila je moja upozorenja.
''Jesam, obično,'' rekao sam, pokušavajući zvučati kao da se zabavljam. ''Ali u čemu ovaj put?''
''Markiranje je zdravo,'' uzdahnula je.
Ah, ponovno olakšanje.
Onda je bila tiha. Polako je udisala i izdisala. Usne su joj poprimale ružičastu boju. Usta su joj bila malo razdvojena, njena donja usnica bila je malo punija od gornje. Od gledanja u njena usta sam se čudno osjećao. Tjeralo me da se joj se približim, što nije dobra ideja.
''Uplašila si me na minutu tamo,'' rekao sam – da započnem iz početka razgovor da joj mogu čuti ponovno glas. ''Pomislio sam da Newton vuče tvoje mrtvo tijelo da ga zakopa u šumi.''
''Ha - ha,'' rekla je.
''Iskreno, vidio sam trupla s boljom bojom.'' To je zapravo bila istina. ''Bio sam zabrinut da ću morati osvetiti tvoje ubojstvo.'' A i bih.
''Jadan Mike,'' uzdahnula je. ''Kladim se da je lud.''
Bijes je prošao kroz mene, ali sam ga brzo suzdržao. Njena je briga zasigurno samo sažaljenje. Bila je dobra. To je sve.
''On me jednostavno ne voli,'' rekao sam joj, razveseljen tom idejom.
''Ne možeš to znati.''
''Vidio sam mu lice – mogu reći.'' Vjerojatno je bila istina da bi mi čitanje njegova lica dalo dosta informacija za ovaj zaključak. Sve ovo vježbanje na Belli je izoštrilo moje mogućnosti čitanja ljudskih izraza lica.
''Kako si me vidio? Mislila sam da markiraš.'' Lije joj je izgledalo bolje – zeleni ton je nestao ispod prozirne kože.
''Bio sam u autu, slušao CD.''
Lice joj se trznulo, kao da ju je moj vrlo uobičajen odgovor nekako iznenadio.
Ponovno je otvorila oči kad se gđa.Hammond vratila s paketićem leda.
''Evo ti, dušo,'' rekla je sestra dok ga je stavljala preko Bellina čela. ''Izgledaš bolje.''
''Mislim da sam uredu,'' rekla je Bella sjedajući i mičući pakovanje leda. Naravno. Nije voljela da se brinu o njoj.
Naborane ruke gđe.Hammond su se ispružile prema djevojci u namjeri da je polegne nazad, ali onda je gđa.Cope otvorila vrata ureda i ušla unutra.
S njenim ulaskom došao je miris svježe krvi, samo dašak.
Nevidljiv u uredu iza nje, Mike Newton je i dalje bio vrlo ljut, želio je da je težak dečko kojeg je sad dovukao djevojka koja je ovdje unutra sa mnom.
''Imamo još jednog,'' rekla je gđa.Cope.
Bella je brzo skočila s kreveta, nestrpljiva da se makne iz središta pažnje.
''Evo,'' rekla je, dajući oblog nazad gđi.Hammond. ''Ne trebam ga.''
Mike je gunđao dok ne gurao Leea Stevensa vrata. Krv je i dalje kapala niz ruku koju je Lee držao na licu, cureći prema zglobu ruke.
''Oh, ne.'' Ovo je znak da odem – i Belli također, činilo se. ''Izađi iz ureda, Bella.''
Gledala je u mene s raširenim očima.
''Vjeruj mi – idi.''
Okrenula se i dohvatila vrata prije nego joj se zavrtjelo, i pojurila kroz ured. Pratio sam je par centimetara iza nje. Kosa joj je okrznula moju ruku…
Okrenula se da me pogleda, i dalje širom otvorenih očiju.
''Pa ti si to mene poslušala.'' To je sad bilo prvi put.
Malen nos joj se naborao. ''Namirisala sam krv.''
Zurio sam u nju s potpunim čuđenjem. ''Ljudi ne mogu namirisati krv.''
''Pa, ja mogu – od toga mi je zlo. Miriši na hrđu… i sol.''
Lice mi se smrzlo, i dalje sam zurio.
Je li ona uopće bila čovjek? Izgledala je ljudsko. Bila je meka kao čovjek. Mirisala je kao čovjek – pa, bolje, zapravo. Ponašala se ljudski… na neki način. Ali nije razmišljala kao čovjek, ili reagirala kao jedan.
Koja je druga opcija postojala?
''Što?'' zahtijevala je.
''Nije ništa.''
Onda nas je Mike Newton prekinuo, ulazeći u sobu s ogorčenim, nasilnim mislima.
''Ti izgledaš bolje,'' rekao joj je nepristojno.
Ruka mi se stisnula, želio sam ga naučiti nekim manirima. Moram paziti na sebe, ili ću još na kraju završiti tako da ubijam ovog antipatičnog dečka.
''Samo drži ruku u džepu,'' rekla je. Na jednu divlju sekundu, pomislio sam da je govorila meni.
''Ne krvari više,'' odgovorio je sumorno. ''Ideš li nazad u razred?''
''Šališ se? Samo bih se trebala okrenuti i vratiti tu nazad.''
To je bilo veoma dobro. Mislio sam da ću morati propustiti ovaj sat s njom, a sad sam umjesto toga dobio ekstra vrijeme. Osjećao sam se pohlepno, škrtica je rasla svakom minutom.
''Da, valjda…'' mrmljao je Mike. ''Pa, ideš li ovaj vikend? Na plažu?''
Ah, imaju planove. Ljutnja je prošla kroz mene. Ipak, to je bio grupni izlet. Vidio sam ga u glavama nekih učenika. Neće biti tamo samo njih dvoje. I dalje sam bio bijesan. Skoro bez pokreta sam se naslonio na pult, pokušavajući se kontrolirati.
''Naravno, tu sam,'' obećala mu je.
Znači, i njemu je rekla da. Ljubomora je gorjela, bolnije nego žeđ. Ne, to je samo grupni izlazak, pokušavao sam se uvjeriti. Samo provodi dan s prijateljima. Ništa više.
''Nalazimo se u trgovini mog tate, u deset.'' I Cullen NIJE pozvan.
''Bit ću tamo,'' rekla je.
''Onda, vidimo se u dvorani.''
''Vidimo se,'' odgovorila je.
Odgegao se nazad na sat, misli us mu bile pune bijesa.
Što ona vidi u tom čudaku? Naravno, bogat je, valjda. Cure misle da je zgodan, ali ne vidim to. Previše… previše savršen. Kladim se da mu tata eksperimentira s plastičnom kirurgijom na svima njima. Zato su svi tako bijeli i zgodni. To nije prirodno. I na neki način… ima zastrašujući pogled. Ponekad, kad zuri u mene, kunem se da razmišlja o tome da me ubije… čudak…
Mike je ipak ponešto shvatio.
''Dvorana,'' Bella je tiho ponovila. Uzdah.
Gledao sam je, i vidio da je ponovno tužna zbog nečega. Nisam bio siguran zašto, ali bilo je jasno da ne želi ići na idući sat s Mikeom, i ja sam bio potpuno za taj plan.
Došao sam na njenu stranu i sagnuo se blizu njena lica, osjećao sam toplinu njena lica kako mi zrači prema usnicama. Nisam se usudio disati.
''Mogu se pobrinuti za to,'' rekao sam. ''Idi sjedi tamo, i izgledaj blijedo.''
Učinila je kako sam rekao, sjela na jednu od stolica na slaganje i naslonila glavu nazad na zid, dok je iza mene, gđa.Cope izašla iz stražnje prostorije i sjela za stol. Sa zatvorenim očima, Bella je opet izgledala kao da je umrla. Boja joj se još nije posve vratila.
Okrenuo sam se tajnici. Nadam se da Bella obraća pažnju na ovo, pomislio sam podrugljivo. Ovako ljudi trebaju reagirati.
''Gđo.Cope?'' pitao sam, koristeći ponovno svoj uvjerljivi glas.
Trepavice su zatreptale, i srce joj se ubrzalo. Premlad, suzdrži se!
''Da?''
To je bilo zanimljivo. Kad se puls Sally Cope ubrzao, učinio je to jer me smatrala fizički privlačnim, ne zato što se bojala. Navikao sam na to u blizini ljudskih žena… ipak, nisam to uzeo u obzir kao objašnjenje za Bellino ubrzano srce.
Sviđalo mi se to. Nasmiješio sam se i disanje gđe.Cope je postalo glasnije.
''Bella ima idući sad tjelesni, i mislim da se ne osjeća dovoljno dobro. Zapravo, mislio sam je odvesti kući. Biste li je mogli opravdati sa sata?'' Gledao sam u njene plitke oči, uživajući u procesu razmišljanja. Je li moguće da Bella…?
Gđa.Cope trebala je progutati knedlu da bi mi odgovorila. ''Treba li i tebe opravdati, Edward?''
''Ne, ja imam gđu.Goff, njoj neće smetati.''
Sada nisam obraćao pažnju na nju. Istraživao sam novu mogućnost.
Hmm. Sviđala mi se pomisao da me Bella smatra privlačnim kao ostatak ljudi, ali kada je Bella imala iste reakcije kao ostali ljudi? To mi ne bi trebalo povećati nadu.
''Ok, sve je sređeno. Osjećaš se bolje, Bella?''
Bella je kimnula – pomalo pretjerano.
''Možeš li hodati, ili želiš da te ponovno nosim?'' Pitao sam, zabavljajući se njenom jadnom glumom. Znao sam da želi hodati – nije željela biti slaba.
''Hodat ću,'' rekla je.
Ponovno točno. U ovome sam postajao sve bolji.
Ustala se, oklijevajući na trenutak, kao da ispituje svoju ravnotežu. Pridržao sam joj vrata i zakoračili smo van u kišu.
Gledao sam je kako je okrenula lice prema laganoj kiši zatvorenih očiju, s malenim osmjehom na licu. Što je mislila? Nešto u ovoj radnji nije bilo uredu, i brzo sam shvatio što mi je u ovom držanju tijela bilo nepoznato. Normalne ljudske djevojke ne bi podigle lica prema rominjajućoj kiši; normalne ljudske djevojke nosile su šminku, čak i ovdje, u ovom vlažnom mjestu.
Bella nikad nije nosila šminku, niti je trebala. Kozmetičke industrije zarađivale su milijarde dolara na godinu od žena koje pokušavaju postići kožu kao što je njena.
''Hvala,'' rekla je, sada mi se smijući. ''Vrijedno je razboljeti se da bi se izbjegao tjelesni.''
Gledao sam preko školskog dvorišta, pitajući se kako da produžim ovo vrijeme s njom.
''Svaki put,'' rekao sam.
''Pa, ideš li? Ovu subotu, mislim?'' rekla je s nadom.
Ah, njena nada je umirivala. Željela me pored sebe, ne Mikea Newtona. I želio sam reći da. Ali trebalo je razmotriti mnoge stvari. Na primjer, sunce će sjati ovu subotu…
''Gdje vi svi idete, točno?'' pokušao sam držati glas nonšalantnim, kao da to nije previše važno. Mike je rekao plaža, mislim. Tamo nema previše šanse da izbjegnem sunčevo svjetlo.
''Dolje na La Push, na Prvu Plažu.''
Dovraga. Pa, onda je nemoguće.
Ionako, Emmett bi bio živčan ako otkažem naše planove.
Pogledao sam prema njoj, iskosa se smijući. ''Stvarno mislim da nisam pozvan.''
Uzdahnula je, već pomirena sa sudbinom. ''Ja sam te baš pozvala.''
''Ajmo ti i ja pustiti ovaj tjedan jadnog Mikea na miru. Ne želimo da pukne.'' Razmišljao sam o tome da sam puknem jadnog Mikea i intenzivno uživao u mentalnoj slici.
''Mike-schmike,'' rekla je. Široko sam se nasmijao.
I onda je počela odlaziti od mene.
Bez razmišljanja o onom što radim, posegnuo sam i uhvatio je za kabanicu. Na trzaj je stala.
''A kamo si ti krenula?'' bio sam skoro ljut na to što me ostavlja. Nije mi bilo dovoljno ovo vrijeme s njom. Ne može otići, ne još.
''Idem kući,'' rekla je odbojno kao da me želi uznemiriti.
''Nisi li me čula da sam rekao da ću te sigurno odvesti kući? Zar misliš da ću te pustiti da voziš u tom stanju?'' Znao sam da joj se to neće sviđati – moja implikacija na njenu slabost. Ali morao sam vježbati, tako i tako, za put u Seattle. Da vidim mogu li izdržati neposrednu blizinu u zatvorenom prostoru. Ovo je mnogo kraće putovanje.
''Kakvom stanju?'' zahtijevala je. ''I što s mojim kamionetom?''
''Alice će to ga ostaviti nakon škole.'' Pažljivo sam je povukao u svoj auto, jer sam sad znao da je hodanje prema naprijed dosta izazovno za nju.
''Pusti!'' rekla je, bočno se izmičući umalo je pala. Držao sam jednu ruku da je uhvatim, ali se ispravila prije nego je to bilo potrebno. Ne bih trebao tražiti izlike da je dodirujem. To me navelo da na razmišljanje o reakciji gđe.Cope, ali ostavio sam to za kasnije. Mnogo toga treba s te strane razmotriti.
Pustio sam je da prođe uz auto i spotakla se na vrata. Moram biti još oprezniji, kad uzmem u obzir njenu jadnu ravnotežu…
''Tako si nespretna!''
''Otvoreno je.''
Ušao sam na svoju stranu i pokrenuo auto. Držala je tijelo ukočeno, i dalje stojeći vani, iako je kiša padala, a znao sam da ne voli hladnoću i kišu. Voda se slijevala kroz njenu gustu kosu, potamnjujući je skoro do crne boje.
''Posve sam se sposobna sama odvesti kući!''
Naravno da je – samo je ja nisam sposoban pustiti.
Otvorio sam prozor do nje i nagnuo se prema njoj. ''Ulazi, Bella.''
Oči su joj se suzile, i pogađao sam da razmišlja da li da učini taj korak ili ne.
''Samo ću te dovući nazad,'' obećao sam, uživao sam u razočaranju na njenom licu kad je shvatila da što sam mislio.
Stisnula je usne, otvorila vrata i ušla unutra. S kose joj je kapalo na kožu, a čizme škripale jedna o drugu.
''Ovo je posve nepotrebno,'' rekla je tmurno. Mislio sam da izgleda posramljeno ispod ljutnje.
Pojačao sam temperaturu da joj ne bude neugodno, i pojačao glazbu na lijepu razinu iz pozadine. Odvezao sam prema izlazu, gledajući je s dijelom oka. Imala je tvrdoglav izraz lica. Gledao sam u nju, ispitujući kako se osjećam… razmišljajući ponovno o reakciji tajnice…
Odjednom je pogledala u radio i nasmijala se, oči su joj bile širom otvorene. ''Clair de Lune?'' pitala je.
Fan klasike? ''Znaš Debussya?''
''Ne dobro,'' rekla je. ''Mama uvijek svira dosta klasične glazbe po kući – znam samo svoje najdraže.''
''Ova je jedna od mojih najdražih, također.'' Gledao sam u kišu uzimajući to u obzir. Čak sam i imao nešto zajedničko s djevojkom. Počeo sam misliti da smo različiti u svakom smislu.
Sada se činila opuštenija, gledala je u kišu kao i ja, ali ništa nije gledala. Iskoristio sam njenu trenutnu nepažnju da probam eksperimentirati s disanjem.
Udahnuo sam pažljivo kroz nos.
Moćno.
Zgrabio sam jače upravljač. Zbog kiše je još bolje mirisala. Nisam mislio da je to moguće. Glupo, odjednom sam pomislio kakav bi okus imala.
Pokušao sam trpjeti to gorenje u grlu, razmišljao o nečem drugom.
''Kakva ti je majka?'' pitao sam da si odvratim pažnju.
Bella se nasmijala. ''Vrlo je slična meni, ali ljepša.''
Sumnjao sam u to.
''Imam previše Charlijevog u sebi,'' nastavila je. ''Ona više voli izlaziti nego ja, i hrabrija je.''
U to sam takođe sumnjao.
''Neodgovorna je i pomalo ekscentrična, i vrlo je nepredvidljiva kuharica. Ona mi je najbolja prijateljica.'' Glas joj je poprimio melankoličan zvuk; čelo joj se naboralo.
Ponovno je zvučala više kao roditelj nego kao dijete.
Stao sam pred kućom, prekasno se pitajući bih li ja uopće trebao znati gdje ona živi. Ne, ovo nije sumnjivo u ovako malenom gradu, s njenim ocem kao javnom figurom…
''Koliko godina imaš, Bella?'' morala je biti starija od svojih vršnjaka. Možda je kasno krenula u školu, ili bila zadržana…što nije vjerojatno.
''Sedamnaest mi je,'' odgovorila je.
''Ne doimaš se kao da ti je sedamnaest.''
Nasmijala se.
''Što?''
''Mama mi uvijek kaže da sam rođena sa trideset i pet, i da se svake godine sve više približavam srednjovječnosti.'' Ponovno se nasmijala i onda uzdahnula. ''Pa, netko mora biti odrastao.''
To mi je objasnilo stvari. Sada sam mogao vidjeti… kako je neodgovorna majka pomogla pri Bellinoj zrelosti. Morala je rano odrasti, da postane skrbnik. Zato nije voljela da se o njoj brinu – osjećala je da je to njen posao.
''Ne izgledaš baš kao ostali tvog godišta u školi,'' rekla je, izvlačeći me iz sanjarenja.
Napravio sam grimasu. Za sve što sam primijetio na njoj, ona je previše primijetila za uzvrat. Promijenio sam temu.
''Pa, zašto se tvoja majka udala za Phila?''
Oklijevala je minutu prije nego je odgovorila. ''Moja mama… ona je vrlo mlada za svoje godine. Mislim da se uz Phila osjeća još mlađe. U svakom slučaju, luda je za njim.'' Blago je protresla glavom.
''Odobravaš li to?'' pitao sam se.
''Ima li to veze?'' rekla je. ''Želim da bude sretna…i on je taj koga ona želi.''
Nesebičnost njenog komentara bi me šokirala, ali to je pasalo u sve što sam naučio o njenom karakteru.
''To je stvarno velikodušno…pitam se…''
''Što?''
''Bi li ona bila jednako velikodušna prema tebi? Bez obzira tko bio tvoj izbor?''
To je bilo glupo pitanje, i nisam mogao držati glas opuštenim dok sam ga izgovarao. Kako je glupo uopće razmatrati da bi netko mogao odobravati mene za svoju kćer. Kako je glupo uopće misliti da bi Bella izabrala mene.
''Ja – ja mislim da bi,'' trepnula je, na neki način gledajući prema meni. Strah… ili privlačnost?
''Ali, naposljetku, ona je roditelj. To je malo drugačije,'' završila je.
Iskosa sam se nasmijao. ''Znači nitko previše strašan.''
Namrštila mi se. ''Kako misliš strašan? Mnogobrojni piercinzi na licu i velike tetovaže?''
''To je jedna definicija, valjda.'' Vrlo neprijeteća definicija, po mom mišljenju.
''Koja je tvoja definicija?''
Uvijek pita pogrešna pitanja. Ili baš prava pitanja, možda. Ona na koja nisam htio odgovoriti, ni pod koju cijenu.
''Misliš li da sam ja strašan?'' pitao sam je pokušavajući se malo nasmijati.
Razmislila je prije nego je odgovorila ozbiljnim glasom. ''Hmm… mislim da bi mogao biti, ako želiš.''
I ja sam bio ozbiljan. ''Bojiš li me se sada?''
Odgovorila je odjednom, bez razmišljanja. ''Ne.''
Lakše sam se nasmijao. Nisam mislio da skroz govori istinu, ali niti da laže. Bila je dovoljno uplašena da želi otići, bar to. Pitao sam se kako bi se osjećala da joj kažem da vodi raspravu s vampirom. Iznutra sam se nasmijao njenoj zamišljenoj reakciji.
''Pa, hoćeš li mi sad ispričati priču o svojoj obitelji? Mora biti zanimljivija od moje priče.''
Strašnija, zasigurno.
''Što želiš znati?'' oprezno sam pitao.
''Cullenovi su te usvojili?''
''Da.''
Oklijevala je, onda progovorila slabim glasom. ''Što se dogodilo tvojim roditeljima?''
Ovo nije bilo preteško; nisam joj morao ni lagati. ''Umrli su prije mnogo vremena.''
''Žao mi je,'' promrmljala je, očito se brinući da me povrijedila.
Ona se jest brinula o meni.
''Zapravo ih se ni ne sjećam jasno,'' uvjerio sam je. ''Carlisle i Esme su već dugo vremena moji roditelji.''
''A ti ih voliš,'' zaključila je.
Nasmijao sam se. ''Da, ne mogu zamisliti dvoje boljih ljudi.''
''Imaš puno sreće.''
''Znam da imam.'' U toj okolnosti, koja se tiče roditelja, moja se sreća nije mogla poreći.
''A tvoja braća i sestre?''
Ako joj dopustim da sazna previše detalja, morao bih lagati. Pogledao sam na sat, obeshrabren što moje vrijeme s njom ističe.
''Moj brat i sestra, i Jasper i Rosalie, kad smo već kod njih, će biti vrlo uzrujani, ako će morati stajati na kiši i čekati me.''
''Oh, oprosti, valjda moraš ići.''
Nije se pomakla. Ni ona nije željela da naše vrijeme istekne. To mi se vrlo vrlo sviđalo.

''A ti vjerojatno želiš svoj kamionet nazad prije nego načelnik Swan dođe kući, tako da mu ne moraš reći za incident s biologije.'' Nasmijao sam se sjećanja na njenu posramljenost na mojim rukama.
''Sigurna sam da je već čuo. Nema tajni u Forksu.'' Rekla je ime grada s određenim gađenjem.
Nasmijao sam se na njene riječi. Zbilja, nema tajni. ''Puno zabave na plaži.'' Bacio sam pogled na rominjajuću kišu, znajući da neće potrajati, i još sam više želio da potraje. ''Želim ti dobro vrijeme za sunčanje.'' Pa bit će do subote. Uživat će u tome.
''Neću li te sutra vidjeti?''
Briga u njenom tonu me zadovoljila.
''Ne. Emmett i ja počinjemo vikend ranije.'' Sad sam bio ljut na sebe što sam radio planove. Mogao bih ih prekršiti… ali ne postoji toliko važna stvar kao lov u ovo vrijeme, i moja obitelj je već dosta uzrujana oko mog ponašanja bez toga da im dokazujem koliko sam opsesivan postao.
''Što ćete raditi?'' pitala je, ne zvučeći sretno mojim otkrićem.
Dobro…
''Idemo planinariti na Goat Rocks Wilderness, južno od Rainiera.'' Emmett se strašno veselio sezoni medvjeda.
''Oh, dobro, puno zabave,'' rekla je s pola srca. Pomanjkanje njena entuzijazma me ponovno zadovoljilo.
Dok sam je gledao, počeo sam osjećati agoniju zbog toga što ću joj samo za privremeno morati reći zbogom. Bila je tako meka i ranjiva. Bilo je nerazumno pustiti je van vida, gdje joj se svašta može dogoditi. A opet, najgora stvar koja joj se mogla dogoditi, rezultirala bi provođenjem vremena sa mnom.
''Hoćeš li učiniti nešto za mene ovaj vikend?'' pitao sam je ozbiljno.
Kimnula je, oči su joj bile uznemirene i širom otvorene od moje ozbiljnosti.
Budi jasan.
''Nemoj se uvrijediti, ali ti se doimaš poput onih ljudi koji privlače nesreće kao magnet. Pa… pokušaj da ne padneš u ocean, ili da padneš preko nečega, uredu?''
Tužno sam joj se nasmiješio, nadajući se da neće vidjeti tugu u mojim očima. Kako bih samo želio da ne bude toliko udaljena od mene, bez obzira što bi se dogodilo.
Trči, Bella, trči. Previše te volim, za tvoje i moje dobro.
Moje zezanje ju je uvrijedilo. Pogledala me. ''Vidjet ću što mogu učiniti,'' rekla je, iskačući na kišu i lupajući vratima najviše što je mogla.
Baš kao ljuti mačić koji vjeruje da je tigar.
Obavio sam oko prste oko ključa  koji sam taman izvukao iz njena džepa, i smijući se odvezao.

18.07.2010.

5. Pozivnice

Srednja škola. Ne više čistilište, sada čisti pakao. Mučenje i vatra… da, osjetio sam oboje.
Sada sam radio sve po pravilima. Na svako ''i'' stavio sam točku, prekrižio svako ''t''. Nitko nije mogao prigovoriti da zanemarujem obaveze.
Da udovoljim Esme i zaštitim druge, ostao sam u Forksu. Vratio sam se starom rasporedu. Nisam lovio ništa više od ostalih. Svaki dan, pohađao sam srednju školu i glumio čovjeka. Svaki dan, slušao sam ima li što novo o Cullenima – nikad nije bilo ništa novo. Djevojka nije rekla niti riječ od svojih sumnji. Samo je iznova i iznova ponavljala staru priču – stajao sam pored nje i onda je povukao s puta – sve dok požudnim slušateljima nije postalo dosadno i prestali su ispitivati o detaljima. Nije bilo opasnosti. Moja užurbana reakcija nije nikome naudila.
Nikome osim meni.
Bio sam odlučan u namjeri da promijenim budućnost. Ne baš najlakši zadatak koji sam si postavio, ali nije postojao niti jedan drugi izbor s kojim bih mogao živjeti.
Alice je rekla da neću biti dovoljno snažan da se držim dalje od djevojke. Dokazat ću joj da je u krivu.
Mislio sam da će prvi dan biti najteže. Na njegovom kraju, bio sam siguran da je tako. Ali bio sam u krivu.
Mučio sam se znajući da bih mogao povrijediti djevojku. Utješio sam se činjenicom da bol ne bi bila ništa jača od uboda pribadačom – samo maleni ugriz – za razliku od moje. Bella je čovjek, i zna da sam ja nešto drugo, nešto pogrešno, nešto zastrašujuće. Vjerojatno bi trebala osjetiti olakšanje, a ne bol, kada bih okrenuo glavu od nje i pretvarao se da ne postoji.
''Hej, Edward,'' pozdravila me prvi dan na biologiji. Glas joj je bio ugodan, prijateljski, stotine puta drugačiji od posljednjeg puta kada smo razgovarali.
Zašto? Što je značila promjena? Je li zaboravila? Odlučila da je zaboravila cijelu epizodu? Je li moguće da mi je oprostila što nisam održao obećanje?
Pitanja su me žarila kao i žeđ koja me napadala svaki put kad sam udahnuo.
Samo jedan trenutak da joj pogledam oči. Samo da pogledam jesu li odgovori tamo…
Ne. Nisam si to mogao dopustiti. Ne, ako želim promijeniti budućnost.
Pomaknuo sam glavu za par centimetara prema njoj, bez gledanja dalje od prednje strane prostorije. Kimnuo sam jednom, i onda okrenuo lice ravno prema naprijed.
Više mi se nije obratila.
To poslijepodne, čim je završila škola, otrčao sam u Seattle kao i dan prije. Činilo mi se kao da sam mogao bolje podnijeti bol dok sam letio iznad tla, pretvarajući sve oko sebe u zelenu maglu.
Ovo trčanje mi je postalo dnevna navika.
Jesam li je volio? Mislim da ne. Ne još. Aliceini bljeskovi budućnosti su zapeli sa mnom, i mogao sam vidjeti koliko bi se bilo lako zaljubiti u Bellu. Bilo bi baš kao i padanje: bez truda. Ne dopuštajući si da se zaljubim u nju bilo je suprotno od padanja - bilo je kao da se izvlačim iz litice, ruku po ruku, zadatak je postajao naporniji kako sam imao sve manje moralne snage.
Prošlo je više od mjesec dana, i svaki je dan bilo teže. To mi nije imalo smisla – čekao sam da prođe, trebalo je postajati lakše. To mora da je ono što je Alice predvidjela kada je rekla da neću biti sposoban držati se podalje od djevojke. Vidjela je putanju boli. Ali mogao sam podnijeti bol.
Neću uništiti Bellinu budućnost. Ako sam opredijeljen za to da je volim, zar nije onda izbjegavanje najmanje što mogu učiniti?
Izbjegavanje je bilo na granici onoga što mogu podnijeti, mislim. Mogao sam se pretvarati da je ignoriram, i nikad je ne gledati. Mogao sam se pretvarati da me ne zanima.
Ali to je bila granica, samo pretvaranje i nestvarnost.
I dalje sam se držao za svaki njen udah, svaku riječ što je rekla.
Razvrstao sam si mučenje na četiri kategorije.
Prve dvije su bile slične. Njen miris i njena tišina. Ili, bolje – da preuzmem odgovornost na sebe, kako i treba – moja žeđ i moja znatiželja.
Žeđ je bila primarna muka. Ali sada mi je jednostavno prešlo u naviku da ne dišem pod biologijom. Naravno, uvijek je bilo iznimaka – kada bih trebao odgovoriti na pitanje, ili nešto takvo, i bio mi je potreban zrak za pričanje. Svaki put sam provjeravao zrak oko djevojke, bio je isti kao i prvi dan – vatra i potreba i brutalno nasilje očajno u pokušaju da se oslobode. Bilo se teško imalo približiti razlogu za suzdržavanje u tim trenutcima. I, kao i prvi dan, čudovište bi zavijalo, tako blizu površini…
Znatiželja mi je bila najčešća muka. Pitanje što sada misli uvijek bi mi bilo na pameti. Kada bih čuo tihi uzdah. Kada bi odsutno vrtjela pramen kose oko prsta. Kada bi bacila knjige na stol jače nego obično. Kada bi utrčala u razred kasneći. Kada bi nestrpljivo lupkala nogom po podu. Svaki pokret uhvaćen u mom vanjskom pogledu bio je izluđujuća tajna. Kada bi pričala s drugim učenicima, analizirao sam svaku riječ i ton. Govorila je ono što misli, ili ono što je mislila da treba reći? Često mi je zvučalo kao da pokušava reći nešto što publika očekuje čuti, i to me podsjetilo na moju obitelj i našu dnevnu iluziju života – bili smo bolji u tome od nje. A možda sam tu u krivu, samo zamišljajući stvari. Zašto bi ona morala igrati ulogu? Ona je bila jedan od njih – ljudski tinejdžer.
Mike Newton je bio najneočekivanija muka. Tko bi ikad pomislio da takav univerzalan, dosadan smrtnik može biti toliko iritantan? Da budem iskren, trebao sam biti zahvalan iritantnom dečku; više od ostalih, on je natjeravao djevojku da govori. Toliko sam naučio o njoj kroz te razgovore – još sam sastavljao listu – ali, suprotno, Mikeova pomoć samo je pogoršavala stvari. Nisam želio da Mike bude taj koji će otkriti njene tajne. Ja sam to želio učiniti.
Pomagalo je što on nikada nije zamjećivao mala otkrića, male ispade. Nije znao ništa o njoj. Stvorio si je u glavi Bellu kakva nije postojala – djevojku uobičajenu kao i on. On nije primijetio nesebičnost i hrabrost koja ju je izdvajala od većine ljudi, nije čuo nenormalnu odraslost u njenim izgovorenim mislima. Nije shvatio da kada priča o majci, da zvuči kao roditelj koji priča o djetetu, a ne obrnuto – brižno, blago, pomalo kao da se zabavlja, i jako zaštitnički. Nije čuo strpljenje u glasu kada je hinila interes za njegove razbacane priče, i nije osjetio ljubaznost iza strpljenja.
Kroz njene razgovore s Mikeom, mogao sam dodati na listi najvažnije kvalitete, one iz kojih se puno može zaključiti, jednostavne, kakve su rijetke. Bella je bila dobra. Sve druge stvari su se samo dodavale – dobrota i zanemarivanje sebe, nesebičnost, sposobnost da voli i hrabrost – bila je posve dobra.
Ova otkrića su bila od pomoći, ali me nisu približila dečku. Posesivan način na koji je gledao Bellu – kao da je bila predmet – provocirala su me skoro koliko i njegove sirove fantazije o njoj. Sve joj je više postajao osoba od povjerenja, kako je vrijeme prolazilo, izgledalo je kao da ga preferira više od svih ostalih protivnika – Tyler Crowley, Eric Yorkie, a čak, ponekad i mene. Rutinski bi sjeo na njenu stranu našeg stola prije početka sata, pričao s njom, ohrabrivao je osmjesima. Samo kulturni osmjesi, tješio sam se. Uvijek iznova, često sam se zabavljao zamišljajući kako ga odguravam rukom preko cijele sobe u zid… vjerojatno ga ne bih previše ozlijedio…
Mike nije često mislio o meni kao o protivniku. Poslije nesreće je bio zabrinut da bi se Bella i ja mogli zbližiti zbog zajedničkog iskustva, ali suprotno se dogodilo. Prije se brinuo da sam izdvojio pažnju posebno na Bellu od svih vršnjaka. Ali sada sam je ignorirao kao i ostale, a on je postajao spokojniji.
Što je sada mislila? Je li joj njegova pažnja bila draga?
I konačno, posljednja od mojih muka, najbolnija: Bellina ravnodušnost. Dok sam je ignorirao, i ona je mene. Nikad mi se ponovno nije obratila. Koliko sam znao, nije uopće mislila na mene.
To me izluđivalo – i čak srušilo moju odlučnost da promijenim budućnost – osim što je nekad gledala u mene kao prije. Nisam to sam vidio, jer si nisam mogao dopustiti da je pogledam, ali nas je Alice uvijek upozorila kad bi Bella htjela pogledati; ostali su još bili zabrinuti zbog toga što je znala previše.
Olakšalo je bol to što je iz daleka gledala u mene, sada kao i prije. Naravno, samo se mogla pitati kakav sam ja čudak.
'' Bella će pogledati Edwarda za minutu. Izgledaj normalno,'' rekla je Alice jedan utorak u ožujku, a ostali su se počeli vrpoljiti i premještati težinu kao ljudi; potpuna smirenost je bila odlika naše vrste.
Obratio sam pozornost na to koliko je često gledala u mom smjeru. Zadovoljilo me, iako nije trebalo, to što se čestost nije smanjivala s vremenom. Nisam znao što je to značilo, ali bolje sam se osjećao.
Alice je uzdahnula. Da bar…
''Kloni se toga, Alice,'' rekao sam. ''To se neće dogoditi.''
Nadurila se. Alice je silno željela ostvariti svoju viđenu vezu s Bellom iz vizije. Na čudan način, djevojka koju nije poznavala joj je nedostajala.
Priznajem, bolji si nego što sam mislila. Imaš vrlo zamršenu i besmislenu budućnost, opet. Nadam se da si sretan.
''To mi ima mnogo smisla.''
Nježno je frknula. Pokušao sam je ušutkati, previše nestrpljiv za razgovor. Nisam bio u najboljem raspoloženju – napetijem nego što sam pokazivao. Jedino je Jasper bio svjestan koliko sam bio povrijeđen, osjećao stres koji je iz mene proizlazio sa svojom sposobnosti da osjeti i utječe na raspoloženja drugih. Nije razumio razloge iza raspoloženja, i – pošto sam stalno ovih dana bio u lošem raspoloženju – ignorirao je to.
Danas će biti teško. Teže nego dan prije, kako je i bilo uvijek.
Mike Newton, odbojan dečko kojem nisam smio dopustiti da mi bude protivnik, pozvat će Bellu na spoj.
Ples na kojem pozivaju cure se približavao, a on se veoma nadao da će Bella pozvati njega. To što to još nije učinila, uzdrmalo mu je samopouzdanje. Sada je imao neugodnu obvezu – uživao sam u njegovoj neugodnosti više nego sam trebao – jer Jessica Stanley ga je baš pozvala na ples. Nije želio reći ''da'', još se nadajući da će ga Bella pozvati ( i ispast će pobjednik nad protivnicima), ali nije želio reći ni ''ne'' i završiti da uopće nema pratioca na plesu. Jessica, povrijeđena njegovom neodlučnosti i pogađajući razlog iza nje, bila je ljuta na Bellu. Opet, imao sam instinkt da se postavim između Jessicinih ljutih misli i Belle. Sada sam bolje razumio instinkt, ali samo je bilo više frustrirajuće sada, nego kad nisam reagirao na njega.
Tko bi rekao da će doći do ovoga! Bio sam potpuno usredotočen na beznačajne srednjoškolske drame, koje su mi nekad bile odvratne.
Mike je bio na rubu živaca dok je pratio Bellu na biologiju. Slušao sam njegove borbe dok sam čekao da dođu. Dečko je bio slab. Namjerno je čekao na ovaj ples, bojeći se da ne pokaže svoju slijepu zaljubljenost dok ona ne pokaže prvi korak da joj se sviđa. Nije želio ispasti povrijeđen kad ga odbije, preferirajući da će ona napraviti prvi korak.
Kukavica.
Ponovno je sjeo na naš stol, ugodno se smjestio, a ja sam zamišljao zvuk koji bi proizvelo njegovo tijelo kad bi udarilo u suprotan zid, dovoljno jako da mu polomi većinu kostiju.
''Pa,'' rekao je djevojci, gledajući u pod. ''Jessica me pozvala na proljetni ples.''
''To je odlično,'' Bella je odmah odgovorila s entuzijazmom u glasu. Bilo se teško ne nasmijati kad je njen odgovor dopro do Mikeove svijesti. Nadao se da će biti potištena. ''Dobro ćeš se zabaviti s Jessicom!''
Kopao je po dobrom odgovoru. ''Pa…'' oklijevao je, i umalo pocrvenio. Onda se sredio. ''Rekao sam joj da ću razmisliti.''
''Zašto bi to napravio?'' zahtijevala je. Njen je glas odisao neodobravanjem, ali moglo se načuti malo olakšanja.
Što je to značilo? Neočekivan, intenzivan bijes stisnuo mi je šake.
Mike nije čuo olakšanje. Lice mu je bilo crveno od krvi – bijesu koji sam odjednom osjetio, ovo je izgledalo kao pozivnica – i ponovno je gledao u pod kad je progovorio.
''Nadao sam se ako…pa, ako si me ti možda planirala pozvati.''
Bella je oklijevala.
U ovom trenutku oklijevanja vidio sam budućnost jasnije nego Alice ikad prije.
Djevojka će možda reći ''da'' na Mikeovo neizgovoreno pitanje, a možda i neće, ali nekada, možda uskoro, reći će nekome ''da''. Bila je draga i intrigantna, a ljudski muškarci nisu zaboravljali takve stvari. Hoće li se skrasiti za nekoga u ovoj oskudnoj nigdjezemskoj, ili će čekati da se oslobodi Forksa, doći će dan kad će reći ''da''.
Vidio sam joj život kao i prije – fakultet, karijera…ljubav, brak. Opet sam je vidio kako drži oca za ruku, obučena u tanku bijelu haljinu dok joj lice blista od sreće dok se pomiče uz zvuke Mendelssohnova marša.
Bol je bila gora od bilo koje prijašnje. Čovjek bi pri ovoj boli bio na samrti – čovjek je ne bi mogao preživjeti.
I ne samo bol, već i jak bijes.
Bijes je dolazio iz nekog psihičkog izlaza. Mislio sam da ovaj beznačajan, nedostojan dečko neće biti osoba kojoj će Bella reći ''da''. Žudio sam da mu smrskam glavu, da stoji kao predstavnik svih onih kojima bi mogla reći ''da''.
Nisam razumio ovu emociju – to je bila takva zbrka bola i bijesa i želje i očaja. Nikad to nisam prije osjetio; nisam to mogao imenovati.
''Mike, mislim da bi joj trebao reći ''da'', rekla je polako Bella.
Mikeove nade su potonule. Pod drugim okolnostima bih uživao u tome, ali bio sam izgubljen u posljedicama šoka – i grizodušja zbog toga što su mi bol i bijes napravili.
Alice je bila u pravu. Nisam bio dovoljno jak.
Baš sada, Alice će gledati budućnost kako se okreće i prevrće, kako postaje ponovno jasna. Hoće li je to zadovoljiti?
''Jesi li već pitala koga?'' upitao je Mike potišteno. Pogledao me, sumnjičavo, po prvi put u zadnjih nekoliko tjedana. Shvatio sam da sam izdao svoj interes; glava mi je bila nagnuta u Bellinom smjeru.
Jaka zavist u njegovim mislima – zavist prema bilo kome, kome bi se djevojka svidjela – odjednom je dobila ime.
Bio sam ljubomoran.
''Ne,'' rekla je djevojka s tračkom humora u glasu. ''Neću uopće ići na ples.''
Unatoč svim kajanjima i ljutnji, osjetio sam olakšanje na njezine riječi. Odjednom sam razmatrao svoje protivnike.
''Zašto ne?'' pitao je Mike, skoro bezobrazno. Uvrijedilo me što je pričao tim tonom s njom. Zagunđao sam.
''Idem u Seattle tu subotu,'' odgovorila je.
Znatiželja nije bila tako opaka kao prije – sada kada sam bio posve spreman naći odgovore. Znao bih kamo ovaj razgovor ide.
Mikeov ton je postao neugodno laskav. ''Zar ne možeš ići neku drugi vikend?''
''Oprosti, ne.'' Bella je sada bila oštra. ''Pa, ne bi trebao pustiti Jessicu da čeka duže – nepristojno je.''
Njena briga za Jessicu i njene osjećaje ugasila je moju ljubomoru. Ovaj put u Seattle zvučao je sumnjivo kao izlika za reći ne – je li odbila radi čiste vjernosti prema prijateljici? Bila je i više nego nesebična za to. Je li zapravo željela da može reći da? Ili su obje pretpostavke krive? Je li bila zainteresirana za nekog drugog?
''Da, upravu si,'' mrmljao je Mike, tako utučen da mi ga je skoro bilo žao. Skoro.
Skinuo je oči s djevojke, i tako mi spriječio pogled iz svojih misli na njeno lice.
To neću tolerirati.
Okrenuo sam se da joj pročitam lice, po prvi put u više od mjesec dana. Bilo je veliko olakšanje dopustiti si to, kao udah zraka za čovjeka koji se utapao.
Oči su joj bile zatvorene, a ruke stisnute uz lice. Ramena su joj se jako zgrbila. Toliko je polagano tresla glavom kao da pokušava odagnati misli iz uma.
Frustrirajuće. Fascinantno.
Glas gosp.Bannera ju je probudio iz sanjarenja, i oči su joj se polako otvorile. Odmah me pogledala, možda je osjetila moj pogled. Gledala mi je u oči s istim onim zbunjenim pogledom koji me toliko dugo proganjao.
Nisam osjetio krivnju ili bijes u toj sekundi. Znao sam da će ponovno doći, i to uskoro, ali u ovom trenutku bio sam miran, posve nestrpljiv i uzbuđen. Kao da sam pobijedio, a ne izgubio.
Nije maknula pogled, iako sam je neumjesno gledao, nasilno joj pokušavajući pročitati misli kroz suzne smeđe oči. Bile su pune pitanja, ali bez odgovora.
Mogao sam u njima vidjeti odraz svojih očiju, crnih od žeđi. Prošla su skoro dva tjedna od posljednjeg lova; ovo nije bio najsigurniji dan da mi se omakne pogreška. Ali crnoća kao da je nije plašila. Nije odmicala pogled, i meka, razorno privlačna ružičasta boja joj je obojila obraze.
O čemu sad razmišlja?
Skoro sam postavio pitanje na glas, ali u tom trenu gosp.Banner mi je prozvao ime. Preuzeo sam točan odgovor iz njegovih misli dok sam nakratko pogledao u njegovom smjeru.
Udahnuo sam kratki udah. ''Krebsov ciklus.''
Žeđ mi je opekla grlo – kočenje mišića i punjenje usta otrovom – zatvorio sam oči i pokušavao se koncentrirati kroz požudu za njenom krvlju koja je bjesnila iz mene.
Čudovište je bilo snažnije nego prije. Veselilo se. Prigrlilo je budućnost koja mu je davala jednaku, pola-pola šansu za kojom je tako pokvareno žudjelo. Treća, klimava budućnost koju sam pokušao složiti snagom volje sam se raspala – uništila ju je obična ljubomora, svih stvari – i bilo je puno bliže svome cilju.
Kajanje i krivnja su gorjeli zajedno sa žeđi, i, da sam imao sposobnost stvaranja suza, one bi mi sada ispunile oči.
Što sam učinio?
Znajući da je bitka izgubljena, nije bilo razloga da se opirem onome što želim; ponovno sam se okrenuo i gledao u djevojku.
Sakrila se pod kosom, ali kroz razdvojene uvojke mogao sam vidjeti da su joj obrazi sad bili grimizni.
Čudovištu se to sviđalo.
Nije mi susrela pogled, ali je prošla nervozno prstima kroz tamnu kosu. Njeni osjetljivi prsti, krhki zglobovi – bili su toliko lomljivi, izgledalo je kao da bi ih mogao zdrobiti moj dah.
Ne, ne, ne. Nisam mogao ti učiniti. Bila je prelomljiva, predobra, predragocjena da zasluži ovu sudbinu. Nisam mogao dopustiti da se moj život sudari s njenim, da ga uništi.
Ali se nisam mogao ni držati podalje od nje. Alice je bila upravu oko toga. Čudovište u meni je siktalo od frustracije dok sam se kolebao, naginjući se prvo na jedan, zatim na drugi put.
Moj oštar sat s njom je prebrzo prošao, dok sam se premišljao. Zvono je zazvonilo, i počela je skupljati svoje stvari bez da me pogledala. To me razočaralo, ali teško da sam mogao očekivati nešto drugo. Način na koji sam je tretirao nesreće bio je neoprostiv
''Bella?'' rekao sam, nisam se mogao zaustaviti. Snaga volje mi je već ležala u krhotinama.
Oklijevala je prije nego me pogledala; kada se okrenula, izraz lica joj je bio oprezan, sumnjičav.
Podsjetio sam se da je imala za puno pravo biti nepovjerljiva. Tako je i trebala.
Čekala je da nastavim, ali sam samo gledao u nju, čitao joj lice. Udahnuo sam par plitkih udaha u pravilnim razmacima, boreći se s žeđi.
''Što?'' rekla je konačno. ''Ponovno pričaš sa mnom?'' bio je tračak ljutnje u njenom tonu, koji je bio kao i njen bijes, zgodan. To me nasmijalo. Nisam bio siguran kako da joj odgovorim na pitanje. Jesam li ponovno razgovarao s njom, na način na koji je ona mislila?
Ne. Ne koliko sam mogao. A probat ću se potruditi.
''Ne, ne zapravo,'' rekao sam joj.
Zatvorila je oči, to me ljutilo. Prekinula je najbolji put kroz koji sam joj mogao doći do osjećaja. Udahnula je dug, spor udah bez da je otvarala oči. Usta su joj bila zatvorena.
Još uvijek zatvorenih oči, progovorila je. Sigurno, ovo nije bio normalan ljudski način konverzacije. Zašto je to učinila?
''Što onda hoćeš, Edwarde?''
Zvuk mog imena na njenim usnicama učinio je čuda mom tijelu. Da sam imao puls, sad bi se ubrzao.
Ali kako da joj odgovorim?
Iskreno, odlučio sam. Bit ću iskren koliko najviše mogu s njom od danas.
Nisam želio zavrijediti njeno nepovjerenje, iako je zavređivanje njenog povjerenja bilo nemoguće.
''Oprosti,'' rekao sam. To je bilo iskrenije od svega. Nažalost, mogao sam joj se jedino sigurno ispričati za ovo svakidašnje. ''Bio sam vrlo bezobrazan, znam. Ali bolje je tako, zaista.''
Bilo bi bolje za nju kad bih mogao nastaviti biti bezobrazan. Mogu li?
Oči su joj se otvorile, a izraz je i dalje bio oprezan.
''Ne znam na što misliš.''
Pokušavao sam dobiti neko upozorenje iz nje. ''Bolje je da nismo prijatelji.'' Sigurno je toliko mogla razumjeti. Bila je bistra. ''Vjeruj mi.''
Oči su joj se suzile, i sjetio sam se da sam joj te dvije riječi već rekao jednom – točno prije kršenja obećanja. Trznuo sam se kad su joj se zubi stisnuli – i ona se, očito, sjećala.
''Šteta što nisi na to prije mislio,'' rekla je ljuto. ''Mogao si se poštedjeti svog ovog žaljenja.''
Gledao sam u nju u šoku. Što ona zna o mom žaljenju?
''Žaljenja? Žaljenja za čim?'' zahtijevao sam.
''Mogao si pustiti glupi kombi da me jednostavno udari!'' rekla je.
Smrznuo sam se, bio sam zaprepašten.
Kako to može pomisliti? Spašavanje njena života bila je jedina prihvatljiva stvar koju sam napravio otkad sam je upoznao. Jedina stvar koje se nisam sramio. Jedna jedina stvar zbog koje mi je uopće drago što postojim. Borim se da je održim živom od prvog trenutka otkad sam joj uhvatio miris. Kako može tako nešto misliti o meni? Kako se usuđuje preispitivati jedino dobro djelo u svom ovom neredu?
''Misliš da mi je žao što sam ti spasio život?''
''Znam da je,'' uzvratila je.
Njena procjena mojih namjera me naljutila. ''Ne znaš ti ništa.''
Kako zbunjujuće i bezgranično je radio njen um! Zasigurno nije razmišljala na isti način kao i ostali ljudi. To mora da je bilo objašnjenje njene mentalne tišine. Bila je posve drugačija.
Okrenula je lice, ponovno stisnuvši zube. Obrazi su joj bili crveni, ali ovaj put zbog bijesa. Složila je knjige na hrpu, podignula ih u ruke, i izašla iz prostorije bez da me pogledala.
Čak i ovako ljutit, nisam mogao, a da njenu ljutnju ne smatram bar malo zabavnom.
Hodala je sputano, bez gledanja kuda ide, i zapela je nogom za rub vrata. Spotaknula se i sve su joj knjige pale na pod. Umjesto da se sagnula da ih pokupi, ukočeno je stajala, bez da je uopće pogledala prema dolje, kao da nije bila sigurna jesu li knjige vrijedne kupljenja.
Uspio sam da se ne nasmijem.
Nikoga nije bilo da me promatra, doletio sam do nje, i skupio sve knjige prije nego je pogledala prema dolje.
Na pola me vidjela i onda se ukočila. Dao sam joj knjige, pazeći da moja ledena koža nigdje ne dotakne njenu.
''Hvala ti,'' rekla je hladnim i opreznim glasom.
Njen ton mi je vratio ljutnju.
''Nema na čemu,'' rekao sam isto tako hladno.
Uspravila se i odmarširala na idući sat.
Gledao sam sve dok više nisam mogao vidjeti njenu ljutu figuru.
Španjolski je prošao u magli. Gđa.Goff nikad nije ispitivala moju suzdržanost – znala je da je moj španjolski bolji od njenog i dala mi je dosta prostora – ostavivši me da razmišljam.
Znači, ne mogu ignorirati djevojku. To je bilo i previše očito. Ali znači li to da ne postoji neka druga opcija osim da je uništim? To nije mogla biti jedina dostupna budućnost. Mora postojati neki drugi izbor, neka ugodna ravnoteža. Pokušavao sam naći način…
Nisam previše obraćao pažnju na Emmetta sve dok sat nije bio skoro gotov. Bio je znatiželjan – Emmett nije bio pretjerano intuitivan prema tuđim promjenama raspoloženja, ali mogao je vidjeti očiglednu promjenu na meni. Pitao se što se dogodilo da mi je maknulo nepopustljiv izraz lica. Naprezao se da definira promjenu, i konačno odlučio da izgledam pun nade.
Pun nade? Jesam li tako izgledao izvana?
Razmišljao sam o ideji nade kako smo ulazili u Volvo, pitajući se čemu se ja točno mogu nadati.
Ali nisam morao dugo razmišljati. Osjetljiv kao i uvijek na misli o djevojci, zvuk Bellina imena u glavama … svojih protivnika, izgleda da to moram priznati, uhvatilo mi je pažnju. Eric i Tyler, kako su čuli – s mnogo zadovoljstva – za Mikeov neuspjeh, pripremali su se da povuku poteze.
Eric je već bio na svome mjestu, stao je i naslonio se na rub kamioneta gdje ga neće moći izbjeći. Tylerov razred bio je zadržan da prime zadatke i bio je u očajnom žurbi da je uhvati prije nego što pobjegne.
Ovo moram vidjeti.
''Čekaj ostale ovdje¸uredu?'' promrmljao sam Emmettu.
Sumnjičavo me pogledao, ali je slegnuo ramenima i kimao glavom.
Klinac je izgubio pamet… pomislio je, zabavljen mojim čudnim zahtjevom.
Vidio sam Bellu kako izlazi iz dvorane, i čekao je da prođe na mjestu gdje me nije mogla vidjeti. Kako se približavala Ericovoj zasjedi, iskoračio sam, podešavajući brzinu hoda tako da prođem pored nje u pravom trenutku.
Vidio sam da joj se tijelo ukočilo kada je uočila dečka koji ju je čekao. Zastala je na trenutak, onda se opustila i krenula naprijed.
''Hej, Eric,'' čuo sam da joj je ton bio prijateljski.
Bio sam iznenadno i neočekivano uzbuđen. Što ako je ovaj žgoljavi dječarac s nezdravom kožom bio netko pored koga joj je bilo ugodno?
Eric je glasno progutao knedlu i adamova jabučica mu je iskočila. ''Hej, Bella.''
Nije se činila svjesna njegove nervoze.
''Što ima?'' pitala je, otključavajući kamionet bez da je pogledala njegov uplašen izraz lica.
''Uh, samo sam se pitao… ako hoćeš ići na proljetni ples sa mnom?'' slomio mu se glas.
''Mislila sam da djevojke biraju,'' rekla je zvučeći zbunjeno.
''Pa, da,'' tužno se složio.
Ovaj jadan dečko me nije nervirao kao Mike Newton, ali nisam osjećao ni simpatiju prema njemu, sve dok mu Bella nije odgovorila nježnim glasom.
''Hvala ti što si me pitao, ali taj dan idem u Seattle.''
Već je čuo to, ali je svejedno bio razočaran.
''Oh,'' mrmljao je. ''Možda idući put.''
''Naravno,'' složila se. Onda je stisnula usnice kao da žali što ga ostavlja na cjedilu. To mi se svidjelo.
Eric je odšetao, išao je i krivom smjeru od svog auta, jedini put za bijeg.
Tada sam prošao pored nje, i čuo njen uzdah olakšanja. Nasmijao sam se.
Snažno se okrenula na zvuk, ali ja sam gledao ravno pred sebe, pokušavajući zadržati svoje usne da se ne razvuku u osmjeh.
Tyler je bio iza mene, skoro je trčao od žurbe da je uhvati prije nego se odveze. Bio je drzak i samouvjereniji od prijašnja dva; čekao je ovako dugo da priđe Belli samo zato jer je smatrao da Mike ima pravo prvenstva.
Želio sam da je uspije uhvatiti iz dva razloga. Ako – počeo sam na to sumnjati – je sva njegova pažnja nervirala Bellu, želio sam uživati gledajući njenu reakciju. Ali ako nije – ako je Tylerova pozivnica bila ono čemu se nadala – onda sam i to želio znati.
Ocijenio sam Tylera kao rivala, iako sam znao da je to pogrešno. Meni je izgledao dosadno prosječan i nepamtljiv, ali što sam ja znao o Bellinom ukusu? Možda je voljela prosječne dečke…
Trznuo sam se na tu misao. Ja nikad neću moći biti prosječan dečko. Kako je to bilo glupo postaviti se kao rivala za njenu naklonost. Kako bi joj ikada moglo biti stalo do nekoga tko je, po bilo kojoj procjeni, čudovište?
Bila je predobra za čudovište.
Trebao sam joj ostaviti prostora za bijeg, ali moja neoprostiva znatiželja me držala dalje od ispravnog. Ponovno. Parkirao sam Volvo na usku stazu, blokirajući joj izlaz.
Emmett i ostali su bili na putu, ali on će im objasniti moje čudno ponašanje, i hodat će sporo, gledajući me, pokušavajući si protumačiti moje neobično ponašanje.
Gledao sam djevojku u stražnjem zrcalu. Poprijeko je pogledala prema meni, bez da je srela moj pogled, izgledala je tako kao da je željela da vozi tenk, a ne oronuli Chevy.
Tyler se požurio u svoj auto, i došao u red iza nje, osjećao je zahvalnost mom neobjašnjivom ponašanju. Mahnuo joj je, pokušavajući joj skrenuti pažnju, ali ona nije primijetila. Pričekao je trenutak, i onda izašao iz auta, tumarajući do njena stakla. Pokucao je na staklo.
Poskočila je i zbunjeno ga gledala. Poslije sekunde, ručno je spustila prozor, izgledalo je kao da ima problema s tim.
''Žao mi je, Tyler,'' rekla je iznervirano. ''Zapela sam iza Cullena.''
Rekla je moje prezime teškim tonom – još je bila ljuta na mene.
''Oh, znam,'' rekao je Tyler, nezastrašen njenim raspoloženjem. ''Htio sam te samo pitati nešto, dok smo ovdje zaustavljeni.''
Osmjeh mu je bio usiljen.
Bio sam počašćen kada je blijedo gledala u njega, i njegov očit cilj.
''Nećeš li me pozvati na proljetni ples?'' pitao je, bez ijedne pomisli na neuspjeh.
''Neću biti u gradu, Tyler'', rekla mu je. Iritacija je i dalje dominirala u njenu glasu.
''Da, Mike mi je rekao to.''
''Onda, zašto - ?'' ustrajala je pitati.
Slegnuo je ramenima. ''Samo sam se nadao da si ga lagano odbila.''
Oči su joj bljesnule, a onda se smirile. ''Oprosti Tyler,'' rekla je, ali nije nimalo zvučala kao da joj je žao. ''Stvarno ću biti van grada.''
Prihvatio je ispriku, samopouzdanje mu se nije smanjilo. ''To je uredu. Još uvijek imamo maturalnu.''
Odšepurio se nazad do svog auta.
Imao sam pravo što sam čekao na ovo.
Užasnuti izraz na njenom licu nije imao cijene. Rekao mi je ono što ja nisam tako očajnički trebao znati – da nema osjećaja prema nijednom ljudskom dečku koji joj se želio udvarati.
Također, njen je izraz lica bio možda najsmješnija stvar koju sam ikad vidio.
Onda je došla moja obitelj, zbunjena činjenicom da sam ja, za promjenu, umirao od smijeha, a ne ubojito se mrštio na sve što sam mogao vidjeti.
Što je tako smiješno? Emmett je želio znati.
Samo sam protresao glavom, dok sam se borio sa smijehom, dok je Bella davala gas svom snagom, a njen je motor ljutito bučio. Izgledala je kao da ponovno želi tenk.
''Idemo!'' Rosalie je nestrpljivo pisnula. ''Prestani biti idiot.'' Ako možeš.
Njene me riječi nisu naživcirale – previše sam se zabavljao. Ali jesam  bio idiot, kao što je rekla.
Nitko nije razgovarao sa mnom na putu kući. Nastavio sam se cerekati svako malo, misleći o Bellinu licu.
Kada sam skrenuo na prilaz – ubrzao sam jer nije bilo svjedoka – Alice mi je uništila raspoloženje.
''Pa, mogu li sada razgovarati s Bellom?'' Odjednom je zapitala, bez da je prije razmišljala o riječima, samo mi dajući upozorenje.
''Ne,'' brzo sam odgovorio.
''Nije fer. Što čekam?''
''Ništa nisam odlučio, Alice.''
''Kako god, Edward.''
U njenoj glavi, Belline dvije sudbine su opet bile jasne.
''U čemu je stvar da je upoznam?'' mrmljao sam, odjednom mrzovoljan. ''Ako ću je samo ubiti?''
Alice je na sekundu oklijevala. ''Ima smisla,'' priznala je.
Ubrzao sam do preko devedeset kilometara na sat i usporio par metara prije garaže.
''Uživaj u trku,'' rekla je glatko Rosalie, kad sam iskočio iz auta.
Ali danas nisam išao trčati. Umjesto toga, išao sam loviti.
Ostalima je bio po rasporedu da love sutra, ali nisam si mogao priuštiti da budem žedan. Pretjerivao sam, pijući više nego što je potrebno, pretrpavao se – male grupe sjevernih jelena, i jedan crni medvjed su već posrnuli ranije ove godine. Bio sam toliko pun da mi je bilo neugodno. Zašto to nije dovoljno? Zašto je njen miris toliko jači od bilo kojeg drugog?
Lovio sam i pripremao se za idući dan, ali, kada više nisam mogao loviti i sunce je još bilo satima od svitanja, znao sam da idući dan to neće biti dovoljno.
Prošla me nervoza kad sam shvatio da ću otići potražiti djevojku.
Svađao sam se sa sobom cijelim putem nazad u Forks, ali moja manje plemenita strana je pobijedila u svađi i nastavio sam sa svojim neodrživim planom. Čudovište je bilo neumorno, ali dobro uhranjeno. Znao sam da ću držati sigurnu udaljenost od nje. Samo sam želio znati gdje je. Samo sam joj želio vidjeti lice.
Prošla je ponoć i Bellina kuća je bila mračna i tiha. Kamionet joj je bio parkiran uz rubnik, policijski auto njena oca na prilazu. Nije bilo svjesnih misli nigdje u susjedstvu. Na trenutak sam gledao kuću iz tame šume koja ju je dodirivala s istoka. Prednja vrata su vjerojatno zaključana – nije problem, samo što nisam želio ostaviti strgana vrata kao dokaz iza sebe. Želio sam prvo isprobati prozor na katu. Ne bi se mnogo ljudi mučilo stavljanjem brave na njega.
Prešao sam otvoreno dvorište i popeo se na kat kuće u pola sekunde.
Klimajući se s jednom rukom iznad nadstrešnice prozora, pogledao sam kroz staklo i stao mi je dah.
Bila je to njena soba. Mogao sam je vidjeti u jednom malom krevetu, deke su joj bile na podu, a pokrivač omotan oko nogu. Dok sam je gledao, neumorno se trzala i prebacila ruku preko glave. Nije čvrsto spavala, bar ne ove noći. Je li osjetila opasnost blizu sebe?
Osjetio sam otpor prema samom sebi dok sam je gledao kako se miče. Kako mogu biti bolji od svih onih ljudi koji špijuniraju? Nisam bio bolji. Bio sam mnogo, mnogo gori.
Opustio sam prste i namjeravao se pustiti. Ali sam si prije toga priuštio jedan dugi pogled na njeno lice.
Nije bilo spokojno. Malena bora joj je stajala između obrva, kutovi usana su joj se objesili. Usne su joj zatitrale i onda se otvorile.
''Ok, mama,'' promrmljala je.
Bella je govorila u snu.
Znatiželja je blještala, i nadjačala samo - gađenje. Draž ovih nezaštićenih nesvjesno izgovorenih misli bila je nemoguće primamljiva.
Isprobao sam prozor i nije bio zaključan, iako je malo zapinjao od dugog neupotrebljavanja. Polako sam ga otvorio, pokušavajući biti što tiši zbog buke koju je stvarao metalni okvir. Moram naći neko ulje za sljedeći put…
Sljedeći put? Protresao sam glavom, opet ogorčen.
Polako sam ušao kroz poluotvoren prozor.
Soba joj je bila malena – neorganizirana, ali ne neuredna. Knjige su bile naslagane na podu pored stola, prednje strane okrenute od mene, CD-i rasuti pored jeftine linije – na vrhu je bila samo čista kutija za nakit. Gomila papira je okruživala računalo koje je izgledalo kao da pripada muzeju za zastarjelu tehnologiju. Stao sam na drveni pod.
Veoma sam želio pročitati naslove knjiga i CD-a, ali obećao sam si da ću držati razmak; umjesto toga, otišao sam sjesti na stari, istrošeni naslonjač u udaljenom kutu sobe.
Jesam li ikad prije pomislio da izgleda prosječno? Mislio sam tako prvi dan, i gadili su mi se dečki koji su od prve bili zainteresirani za nju. Ali kada se sad sjetim njenog lica u njihovim mislima, ne shvaćam zašto je odmah nisam smatrao lijepom. To se činilo očitom stvari.
Sada – sa tamnom zamršenom kosom oko blijedog lica, noseći otrcanu majicu kratkih rukava punu rupa s još otrcanijim hlačama, njen izgled opušten u besvijesti; usne su joj se razdvojile – oduzela mi je dah. Ili bi, krivo sam pomislio, da sam disao.
Nije progovorila. Možda joj je san završio.
Gledao sam u njeno lice i razmišljao kako da joj budućnost učinim podnošljivom.
Loviti je nije bilo podnošljivo. Znači li to da je moj jedini izbor ponovno otići?
Ostali se sada nisu mogli svađati sa mnom. Moje odsustvo ne bi nikog dovelo u opasnost. Ne bi bilo sumnje, ničega što bi se povezalo s nesrećom.
Kolebao sam se kao i popodne, i ništa se nije činilo moguće.
Ne mogu se nadati da budem protivnik ljudskim dečkima, sviđali joj se ti dečki ili ne. Ja sam čudovište. Kako bi me ona mogla vidjeti kao išta drugo? Ako je znala istinu o meni, to bi je uplašilo i otjeralo. Kao namjerna žrtva u horor filmu, otrčala bi vrišteći od strave.
Sjećam se njenog prvog sata na biologiji..i znao sam da je to prava reakcija koju je imala.
Bilo bi nerazborito misliti da sam je ja pozvao na glupi ples, da bi otkazala svoje užurbano-napravljene planove i složila se da ide sa mnom.
Ja nisam taj kome je ona suđena da kaže da. To je netko drugi, netko ljudski i topao. A ja si ne mogu ni dopustiti – nekada, kada ona kaže da – da ga lovim i ubijem, jer ga je zaslužila, tko god to bio. Zaslužuje sreću i ljubav s kim god da želi.
Dugovao sam joj da napravim ono što je sad ispravno; sada se više ne mogu pretvarati da nisam u opasnosti da je volim.
Uostalom, nema veze i da odem, jer me Bella nikad neće vidjeti onako kako bih želio da me vidi. Nikad me neće vidjeti kao nekog vrijednog ljubavi.
Nikad.
Može li se mrtvo, smrznuto srce slomiti? Osjećao sam kao da se moje jest.
''Edward,'' glatko je promrmljala.
Zaledio sam se, gledajući u njene neotvorene oči.
Je li se probudila, uhvatila me tu? Izgledala je kao da spava, ipak, glas joj je bio tako čist…
Uzdahnula je, tiho, a onda se nemirno pomaknula, prevrćući se na stranu – i dalje spavajući i sanjajući.
''Edward,'' nježno je rekla.
Sanjala je mene.
Može li mrtvo, smrznuo srce ponovo tući? Imao sam osjećaj da moje tuče.
''Ostani,'' uzdahnula je. ''Nemoj ići. Molim te… nemoj otići.''
Sanjala me, i to nije bila noćna mora. Željela je da ostanem s njom, tamo u njenom snu.
Mučio sam se da nađem riječi koje bi opisale osjećaje koji su me prožimali, ali nisam imao dovoljno jake riječi da ih opišem. Na dug trenutak sam se utopio u njima.
Kad sam izronio, nisam bio ista osoba koja sam bio.
Moj je život bio ponoć koja nikada neće proći i koja se nikad ne mijenja. Neizbježno, morala je uvijek biti noćna mora. Pa kako je moguće da je sada sjalo sunce, točno u sred moje ponoći?
U trenutku kada sam postao vampir, prodajući dušu i smrtnost za besmrtnost u boli transformacije, istinski sam bio zamrznut. Tijelo mi se pretvorilo u nešto što je više nalikovalo kamenu nego mesu, otporno i nepromjenjivo. Ja također, sam se zamrznuo – moja osobnost, moje želje, i ono što ne želim, moja raspoloženja i žudnje; sve su stale.
Bio sam za ostale jednak. Svi smo bili smrznuti. Živuće stijene.
Kada bi jednom od nas došla promjena, to je bila rijetka i trajna stvar. Vidio sam kad se dogodila Carlisleu, i onda desetljeće kasnije Rosalie. Ljubav ih je promijenila na trajni način, način koji nikad ne nestane. Prošlo je više od osamdeset godina otkad je Carlisle našao Esme, i dalje je gleda s onim nevjerojatnim sjajem prve ljubavi u očima. Njima je uvijek bilo tako.
Tako će isto biti i sa mnom. Uvijek ću voljeti ovu krhku ljudsku djevojku, do kraja svog neograničenog postojanja.
Gledao sam njeno nesvjesno lice, osjećajući ljubav prema njoj kako mi se smješta u svaki dio kamena od mog tijela.
Sada je spavala spokojnije, imala je malen osmjeh na usnama.
Gledajući je planirao sam.
Volio sam je, zato moram biti dovoljno jak da je ostavim. Znao sam da nisam toliko jak. Na tome ću poraditi. Ali možda sam dovoljno jak da nadmudrim budućnost na drugi način.
Alice je vidjela samo dvije Belline budućnosti, i sada sam obje razumio.
To što je volim neće me spriječiti da je ne ubijem, ako si dopustim pogreške. Ipak, sada nije bilo čudovišta, nisam ga više mogao pronaći u sebi.
Možda ga je ljubav utišala zauvijek. Ako je sada ubijem, to ne bi bilo namjerno, već strašna nesreća.
Moram biti enormno oprezan. Nikad, ali baš nikad ne smije mi popustiti koncentracija. Morat ću kontrolirati svaki svoj udah. Uvijek ću morati držati sigurnu udaljenost.
Neću raditi pogreške.
Konačno sam razumio drugu budućnost. Zbunjivala me ta vizija – što bi se moglo dogoditi da Bella postane zarobljenik ovog besmrtnog polu-života?
Sada – devastiran žudnjom prema njoj – mogao sam razumjeti kako bih mogao u neoprostivoj sebičnosti, tražiti oca uslugu. Tražiti ga da joj oduzme život i dušu, zato da je mogu zadržati zauvijek.
Zaslužuje bolje.
Ali vidio sam još jednu budućnost, jednu tanku nit po kojoj bih mogao hodati, ako ću držati ravnotežu.
Mogu li to? Biti s njom i ostaviti je ljudskom?
Promišljeno, duboko sam udahnuo, i onda još jednom¸puštajući da me njen miris raspori kao vatra. Soba je bila puna njenog mirisa; osjetio se u svakoj čestici. Glava mi je tonula, ali izdržao sam vrtnju. Moram se naviknuti na ovo, ako namjeravam imati bilo kakvu vezu s njom. Još jednom sam duboko, bolno udahnuo.
Gledao sam je dok je spavala sve dok se ružičasto sunce nije pojavilo iza istočnih oblaka, planirajući i dišući.



Došao sam kući baš kad su ostali otišli u školu. Na brzinu sam se presvukao, izbjegavajući Esmine znatiželjne oči. Vidjela je uzbuđeno svjetlo na mom licu, i osjetila oboje, i brigu i olakšanje. Moja duga melankolija ju je boljela, i bilo joj je drago kad je vidjela da završava.
Otrčao sam u školu, došao sam par sekundi nakon svoje braće i sestara. Nisu se okrenuli, iako je Alice sigurno znala da stojim u dubokoj šumi koja je okruživala kolnik. Čekao sam dok nitko nije gledao, i onda se lagano došetao iz šume na puno parkiralište.
Čuo sam Bellin kamionet kako tutnji iza ugla, i stao iza Suburbana odakle sam je mogao gledati.
Dovezla se na parkiralište, gledajući u moj Volvo dug trenutak prije nego je parkirala na jedno udaljeno mjesto, namrgođena lica.
Bilo mi se teško sjećati da je i dalje ljuta na mene, i to s dobrim razlogom.
Želio sam se nasmijati sam sebi – ili se udariti. Sve moje planiranje i skiciranje bilo je posve sporno ako njoj nije bilo stalo do mene, također, zar ne? Njen san mogao je biti o nečem posve beznačajnom. Stvarno sam arogantna budala.
Pa, toliko bi bilo bolje za nju, da je nije briga za mene. To me ne bi spriječilo da je progonim, ali dao bih joj pošteno upozorenje prije praćenja. To sam joj dugovao.
Polako sam hodao prema naprijed, razmišljajući kako da joj najbolje priđem.
Ona je to olakšala. Ključ od kamioneta skliznuo joj je iz ruke dok je izlazila i pao u duboku lokvu.
Sagnula se da ga pokupi, ali ja sam to napravio prvi, dohvatio sam ih prije nego je stavila prste u hladnu vodu.
Naslonio sam se na njen kamionet i pružio joj ih.
''Kako si to napravio?'' zahtijevala je.
Da, još je bila ljuta.
Dao sam joj ključeve. ''Napravio što?''
Držala je ruku ispruženom, i ispustio sam ih na njen dlan. Duboko sam udahnuo, uvlačeći njen miris.
''Pojavio se iz ničega,'' objasnila je.
''Bella, nisam ja kriv što ti osobito ništa ne primjećuješ.'' Riječi su bile iskrivljene, skoro pa šala. Je li postojalo išta što ona nije primijetila?
Je li primijetila kako se moj glas blago obavio oko njenog imena?
Pogledala me, ne cijeneći moj humor. Otkucaji srca su joj se ubrzali – od ljutnje? Od straha? Nakon trenutka je pogledala prema dolje.
''Čemu jučerašnji zastoj u prometu?'' pitala je bez susretanja mojih očiju. ''Mislila sam da bi se trebao pretvarati da ne postojim, ne iritirati me do smrti.''
I dalje vrlo ljuta. Trebat ću se dosta potruditi da izgladim stvari s njom. Sjetio sam se svoje odluke da moram s njom biti iskren…
''To je bilo u Tylerovu korist, ne moju. Morao sam mu dati priliku.'' I onda sam se nasmijao. Nisam si mogao pomoći, sjetio sam se njenog jučerašnjeg izraza lica.
''Ti – '' zadihala se, i onda puhnula, izgledalo je kao da želi bijesni završetak. Evo ga – isti izraz lica. Suzdržao sam još jedan osmjeh. Bila je već dosta ljuta.
''I ne pravim se da ne postojiš,'' završio sam. Bilo je u redu zadržati ovo povremeno zadirkivanje. Ne bi razumjela kad bih joj pokazao što zbilja osjećam. Uplašio bih je. Moram držati svoje osjećaje pod kontrolom, držati stvari jasnima…
''Znači pokušavaš me iritirati do smrti? Kad Tylerov kombi već nije napravio posao do kraja?''
Brz bljesak ljutnje je prošao kroz mene. Je li ona iskreno vjerovala u to?
Bilo je nenormalno od mene što sam se tako uvrijedio – ona nije znala za promjenu koja se dogodila noćas. Ali bio sam jednako ljut.
''Bella, ti si krajnje nemoguća,'' odbrusio sam.
Lice joj se zacrvenilo, i okrenula se od mene. Počela je odlaziti.
Kajanje. Nisam imao pravo biti ljut.
''Čekaj,'' zamolio sam je.
Nije stala, pa sam je pratio.
''Oprosti, to je bilo bezobrazno. Ne kažem da nije istinito'' – bilo je nemoguće zamisliti da sam joj želio na bilo koji način nauditi – ''ali svejedno, bilo je nepristojno.''
''Zašto me jednostavno ne pustiš na miru?''
Vjeruj mi, želio sam reći, pokušao sam.
Oh, i također, nesretno sam zaljubljen u tebe.
Neka bude sve iskreno.
''Želio sam te pitati nešto, ali si me omela.'' Ovo mi je taman palo na pamet, i nasmijao sam se.
'' Imaš li ti poremećaj više osobnosti?'' pitala je.
Moralo je tako izgledati. Ponašanje mi je bilo čudno, toliko novih emocija je prolazilo kroz mene.
''Ponovno to radiš,'' istaknuo sam.
Uzdahnula je. ''U redu onda. Što si htio pitati?'' pitala je.
''Pitao sam se ako, za tjedan dana od subote…'' gledao sam šok na njenom licu, i suspregnuo još jedan osmijeh. ''Znaš, na dan proljetnog plesa –''
Presjekla me, konačno vraćajući pogled na moj. ''Pokušavaš li ti biti smiješan?''
Da. ''Hoćeš li me pustiti da završim?''
Čekala je u tišini, stišćući zubima donju usnicu.
Taj me prizor na se sekundu omeo. Neobične, nepoznate reakcije miješale su se duboko u mojoj zaboravljenoj ljudskoj biti. Pokušao sam ih se riješiti da mogu odigrati ulogu.
''Čuo sam da ideš u Seattle taj dan, i pitao sam se želiš li prijevoz?'' Ponudio sam joj. Shvatio sam da je bolje da s njom podijelim planove nego da je samo ispitujem.
Prazno je gledala u mene. ''Što?''
''Želiš li prijevoz u Seattle?'' Sam s njom u autu – grlo mi je gorilo pri pomisli. Duboko sam udahnuo. Navikni se na to.
''S kim?'' pitala je, oči su joj ponovno bile divlje i začuđene.
''Sa mnom, očito,'' rekao sam polako.
''Zašto?''
Je li zbilja bio takav šok to što želim njeno društvo. Sigurno je prihvatila najgore moguće objašnjenje za moje prethodno ponašanje.
''Pa,'' rekao sam što opuštenije što sam mogao, ''Planirao sam otići u Seattle u idućih par tjedana, i da budem iskren, nisam siguran da tvoj kamionet može to podnijeti.'' Bilo je sigurnije zezati je nego pustiti da budem ozbiljan.
''Moj kamionet radi sasvim u redu, veoma ti hvala na brizi,'' rekla je istim iznenađenim glasom. Ponovno je počela hodati. Držao sam korak s njom.
Zapravo nije rekla ne, pa sam iskoristio tu prednost.
Je li htjela reći ne? Što da radim ako kaže?
''Ali može li tvoj kamionet doći onamo samo s jednim rezervoarom benzina?''
'' Ne vidim zbog čega je to tvoj problem,'' prigovorila je.
To i dalje nije bilo ne. I srce joj je opet brže kucalo, dah joj se ubrzavao.
''Trošenje ograničenih resursa je svačiji problem.''
''Iskreno, Edwarde, ne mogu te shvatiti. Mislila sam da mi ne želiš biti prijatelj.''
Osjetio sam oduševljenje kad je izgovorila moje ime.
Kako da budem otvoren, ali i iskren u isto vrijeme? Pa, bilo je važnije biti iskren. Pogotovo sada.
''Rekao sam da bi bilo bolje da nismo prijatelji, ne da ne želim da budemo.''
''Oh, hvala, sada je sve jasnije,'' rekla je sarkastično.
Stala je, ispod krova kafeterije, i ponovno me pogledala. Srce joj je zastajalo. Je li se bojala?
Pažljivo sam birao riječi. Ne, nisam je mogao ostaviti, ali možda će ona biti dovoljno pametna da ostavi mene, prije nego bude prekasno.
''Bilo bi…razumnije da ti nisam prijatelj.'' Gledajući u dubine njenih očiju boje otopljene čokolade, pomalo sam se izgubio. ''Ali već mi je dosta toga da se pokušavam držati podalje od tebe, Bella.'' Riječi su gorjele s previše žara.
Dah joj je stao, i na sekundu je trebalo da ponovno počne, što me zabrinulo. Koliko sam je uplašio? Pa, otkrit ću.
''Hoćeš li sa mnom u Seattle?'' zatražio sam je, u lice.
Kimnula je, srce joj je glasno tuklo.
Da. Rekla mi je da.
Onda mi je savjest nanijela udarac. Koliko će je to koštati?
''Stvarno bi me se trebala kloniti,'' upozorio sam je. Je li me čula? Hoće li izbjeći budućnost s kojoj sam je ugrožavao? Nisam li mogao nešto učiniti da je spasim od sebe?
Budi iskren, vikao sam na sebe. ''Vidimo se u razredu.''
Morao sam se koncentrirati da se spriječim da ne potrčim dok sam odlazio.

18.07.2010.

4. Vizije

Vratio sam se u školu. To je bila ispravna stvar, vrlo neprimjetan način ponašanja.
Do kraja dana, skoro su se svi učenici vratili također u razred. Samo su Tyler i Bella i još nekoliko drugih – koji su vjerojatno iskorištavali nesreću kao priliku da nestanu – ostali odsutni.
Ne bi mi trebalo biti tako teško učiniti pravu stvar. Ali cijelo sam se poslijepodne borio s nagovaranjem uma – da ponovno pronađem djevojku.
Kao lovac. Opsjednuti lovac. Opsjednuti, povampireni lovac.
Škola je danas bila – nekako, nemoguće – čak dosadnija nego se činila prije tjedan dana. Kao koma. Bilo je kao da se boja iscijedila iz opeka, stabala, neba, lica oko mene… Zurio sam u pukotine na zidovima.
Postojala je jedna druga stvar koju sam trebao raditi…a nisam. Naravno, to je isto bila pogrešna stvar. Sve je ovisilo o perspektivi iz koje gledate.
Iz perspektive Cullena – ne samo vampira, ali Cullena, nekoga tko je pripadao obitelji, tako rijetko stanje u našem svijetu – ispravna stvar bi išla nekako ovako:
''Iznenađen sam što te vidim u razredu, Edward. Čuo sam da si bio umješan u groznu nesreću od jutros.''
''Da, bio sam, Gosp.Banner, ali ja sam bio sretnik.'' Prijateljski osmjeh. ''Nisam uopće povrijeđen… Kad bih barem mogao reći isto za Tylera i Bellu.''
''Kako su oni?''
''Mislim da je Tyler uredu…samo površinske ogrebotine od vjetrobranskog stakla. A za Bellu, baš i nisam siguran.'' Zabrinuto mrštenje. ''Možda ima potres mozga. Čuo sam da je neko vrijeme bila dosta izgubljena – čak joj se i priviđalo. Znam da su liječnici bili zabrinuti…''
Tako je trebalo ići. To sam dugovao obitelji.
''Iznenađen sam što te vidim u razredu, Edward. Čuo sam da si bio umješan u groznu nesreću od jutros.''
''Nisam bio ozlijeđen.'' Nema osmjeha.
Gosp.Banner je neugodno premjestio težinu s noge na nogu.
''Znaš li možda kako su Tyler Crowley i Bella Swan? Čuo sam da je bilo nekih ozljeda…''
Slegnuo sam ramenima. ''Ne bih znao.''
Gosp.Banner je pročistio grlo. ''Hm, dobro…'' rekao je, moj hladni pogled mu je stvarao pritisak u glasu.
Brzo je otišao do prednjeg dijela razreda i započeo predavanje.
To je bila pogrešna stvar za učiniti. Osim ako ne gledate iz mračne perspektive.
Činilo se tako…neplemenito spletkariti djevojci iza leđa, osobito nakon što je pokazala više povjerenja nego sam mogao i sanjati. Nije rekla ništa što bi me izdalo, unatoč tome što je imala dobar razlog za to. Bih li ja izdao nju zato što mi čuva tajnu?
Imao sam skoro isti razgovor sa gđom.Goff – samo na španjolskom, ne na engleskom – i Emmett me promatrao.
Nadam se da imaš dobro objašnjenje za ovo što se danas dogodilo. Rose je na mučeničkom putu.
Preokrenuo sam očima bez da sam ga pogledao.
Zapravo sam došao sa savršeno dobrim objašnjenjem. Pretpostavimo samo da nisam napravio ništa da spriječim kamionet da udari djevojku… Užasavao sam se te misli. Ali da ona jest udarena, da je ozlijeđena i krvari, da se crvena tekućina prolijeva, troši dok umire, miris njene svježe krvi protječe kroz zrak…
Ponovno sam protrnuo, ali ovaj put ne samo od strave. Dio mene je drhtao od požude. Ne, ne bih bio sposoban gledati je kako krvari bez da nas izložim na vrlo očit i šokantan način.
To je bila perfektna isprika… ali neću je iskoristiti. Previše me sram.
I nisam pomislio na nju sve dok nije sve bilo gotovo.
Potraži Jaspera, nastavio je Emmett, koji je zaboravio moje maštarije. On nije ljut..više je odlučan.
Vidio sam što je mislio, i u trenutku je soba lebdjela oko mene. Bijes mi je bio toliko konzumiran da mi je crvena magla zamaglila viziju. Mislio sam da ću se ugušiti.
AJME, EDWARD! SABERI SE! Emmett je vikao na mene u svojoj glavi. Ruka mu se spustila na moje rame, držeći me na mjestu da ne skočim na noge. Rijetko je koristio punu snagu, to je bilo rijetko potrebno, bio je snažniji od bilo kojeg vampira kojeg smo susreli – ali sada ju je koristio. Uhvatio mi je ruku, bolje nego da me gura na dolje. Da me gurao, stolica ispod mene bi se slomila.
POLAKO! Naredio je.
Pokušao sam se smiriti, ali bilo je teško. Bijes mi je gorio u glavi.
Jasper neće učiniti ništa dok ne razgovaramo. Samo sam htio da znaš pravac kojim je kanio.
Koncentrirao sam se na smirivanje, i osjetio sam kako se Emmettova ruka opušta.
Pokušavaj ne raditi predstavu od sebe. Dosta si i ovako u nevolji.
Duboko sam udahnuo i Emmett me pustio.
Rutinski sam pretražio sobu, ali naš sukob bio je tako kratak i tih da ga je jedva primijetilo par ljudi koji su sjedili iza Emmetta. Nitko od njih ništa nije razumio, i nisu se trudili. Cullenovi su bili čudaci – svi su to već znali.
Čovječe, mali, baš si kompliciran. Dodao je Emmett sa simpatijom u glasu.
''Ugrizi me,'' promrmljao sam ispod glasa i čuo sam njegovo tiho cerekanje.
Emmett mi nije zamjerao, i vjerojatno sam trebao biti zahvalan na njegovoj spontanoj naravi. Ali mogao sam vidjeti da Jasperove namjere Emmettu imaju smisla, kako je on mislio da bi to mogao biti najbolji smjer.
Bijes je ključao, jedva da je bio pod kontrolom. Da, Emmett je bio snažniji od mene, ali ipak sam ga uspio pobijediti u hrvanju. Tvrdio je da sam pobijedio jer sam varao, ali slušanje misli je isto dio mene, isto kao što je i njegova neizmjerna snaga dio njega. Bili smo ravnomjerni u borbi. Borba? Je li ovo tome vodilo? Hoću li se boriti sa svojom obitelji za ovo ljudsko biće koje jedva da poznajem?
Razmislio sam o ovome na trenutak, pomislio na krhko tijelo djevojke na mojim rukama nasuprot Jaspera, Rose i Emmetta – natprirodno jakih i brzih, prirodne mašine za ubijanje…
Da, borio bih se za nju. Protiv obitelji. Zgrozio sam se.
Ali nije bilo fer ostaviti je neobranjenu, kad sam ja taj koji ju je stavio u opasnost.
Nisam mogao pobijediti sam, zapravo, ne protiv svih troje, pitao sam se tko će mi biti saveznici.
Carlisle, sigurno. On ne bi porazio nikoga, ali će biti posve protiv Roseinih i Jasperovih planova. To bi moglo biti sve što trebam, vidjet ću…
Esme, nisam siguran. Ona ne bi zauzela stranu protiv mene, i bilo bi joj mrsko ne slagati se s Carlisleom, ali bit će za svaki plan koji će joj očuvati obitelj. Njen prvi prioritet neće biti ono što ona želi, već ja. Ako je Carlisle bio duša naše obitelji, onda je Esme bila srce. Dao nam je vođu koji zaslužuje praćenje; ona je to praćenje pretvorila u čin ljubavi. Svi se volimo – čak i sada, kad sam bijesan, osjećam to prema Rose i Jasperu, čak se i planiram boriti protiv njih da spasim djevojku, znam da ih volim.
Alice… nemam pojma. To će vjerojatno ovisiti o onome što vidi da dolazi. Stat će na stranu pobjednika, pretpostavljam.
Znači, moram to napraviti bez pomoći. Nisam baš protivnik sam, ali neću dozvoliti da djevojka strada zbog mene. To bi moglo značiti akciju otmice…
Bijes mi je postao sumoran zbog naglog, crnog humora. Mogao sam zamisliti kako bi djevojka reagirala kad bih je oteo. Naravno, rijetko sam pogodio njene reakcije točno – ali koju bi drugu reakciju mogla imati osim straha?
Nisam bio siguran kako ću to uspjeti – oteti je. Ne bih bio u stanju dugo stajati pored nje. Možda da je samo otpremim nazad majci. Čak bi i to bilo ispunjeno opasnosti. Za nju.
A i za mene, shvatio sam odjednom. Ako bih je slučajno ubio… nisam bio siguran koliku bi mi to bol uzrokovalo, ali znao sam da bi bilo višestrano i intenzivno.
Vrijeme je brzo prolazilo dok sam prebirao kroz sve komplikacije koje su bile pred mnom: rasprava koja me čeka kod kuće, konflikt s obitelji, putove koje ću biti prisiljen prijeći poslije…
Pa, nisam se baš mogao požaliti da je život izvan škole i dalje monoton.
Djevojka je toliko toga promijenila.
Kad je zvono zazvonilo, Emmett i ja smo se tiho otputili prema autu. Brinuo se za mene, i brinuo se za Rosalie. Znao je čiju stranu mora zauzeti u raspravi i to ga je mučilo.
Ostali su nas čekali u autu, također tihi. Bili smo vrlo tiha grupa. Jedino sam ja mogao čuti vikanje.
Idiot! Luđak! Moron! Bedak! Sebična, neodgovorna budala! Rosalie je sipala konstantnu bujicu uvreda iz punih mentalnih pluća. To je otežavalo slušanje drugih, ali ignorirao sam je najbolje što sam mogao.
Emmett je bio upravu za Jaspera. On je sigurno bio na njegovoj strani.
Alice je dvojila, brinula se za Jaspera; pretraživala slike budućnosti.
Na bilo koji način da se Jasper približio djevojci, Alice me uvijek vidjela tamo, kako ga zaustavljam. Zanimljivo…ni Rosalie ni Emmett nisu bili s njim u vizijama. Znači, Jasper je planirao raditi sam. To bi izjednačilo stvari.
Jasper je bio najbolji, sigurno, imao je najviše iskustva kao borac od svih nas. Jedina moja prednost je da sam mogao čuti njegove pokrete prije nego bi ih napravio.
Nikad se nisam za ozbiljno tukao s Emmettom ili Jasperom – samo naganjao okolo. Osjećao sam se loše pri pomisli da bih naudio Jasperu…
Ne, to ne. Samo ga zaustaviti. To je sve.
Koncentrirao sam se na Alice, pamteći sve Jasperove načine za napad.
Kad sam to učinio, vizije su se promijenile, mičući se sve dalje i dalje od Swanove kuće. Njega sam odrezao ranije…
Prestani, Edward! Ne može se dogoditi na taj način. Neću dopustiti.
Nisam joj odgovorio, samo sam nastavio gledati.
Nastavila je tražiti dalje unaprijed; u maglovito, nesigurno kraljevstvo udaljenih mogućnosti. Sve je bilo nejasno i neodređeno.
Cijelim putem kući, optuživačka tišina nije se promijenila. Parkirao sam u veliku garažu u kući; tamo je bio Carlisleov Mercedes, do Emmettovog velikog džipa, Roseinog M3-a i mog Vanquisha. Bilo mi je drago što je Carlisle već kod kuće – tišina će završila eksplozijom, i želim da bude tu kad se to dogodi.
Otišli smo ravno u blagavaonicu.
Prostorija se, naravno, nikad nije rabila za namijenjenu svrhu. Ali bila je namještena s dugačkim ovalnim stolom od mahagonija okruženog stolicama – bili smo obazrivi prema svim rekvizitima na mjestu. Carlisle ju je volio koristiti kao sobu za sjednicu. U grupi sa tako jakim i nejednakim osobnostima, ponekad je bilo nužno raspraviti o stvarima na miran način, sjedeći.
Imao sam osjećaj da sjedenje danas neće puno pomoći.
Carlisle je sjeo na uobičajeno mjesto na istočnom čelu stola. Esme je bila pored njega – držali su se za ruke na stolu.
Esmine oči su bile na meni; zlatne dubine pune brige.
Ostani. To joj je bila jedina misao.
Želio sam da se mogu nasmiješiti ženi koja mi je u potpunosti bila majka, ali nisam imao trenutno podrške za nju.
Sjeo sam na drugu stranu do Carlislea. Esme je ispružila ruku iza njega da mi je stavi na slobodno rame. Nije imala pojma što će sad započeti; samo se brinula za mene.
Carlisle je imao više pojma o tome što se dešava. Usnice su mu bile čvrsto stisnute i čelo mu se naboralo. Izraz lica je djelovao prestaro za njegovo mlado lice.
Kada su svi ostali sjeli, vidio sam kako se linije izobličuju.
Rosalie je sjela točno nasuprot Carlislea, na drugu stranu dugog stola. Gledala je u mene, nije odvraćala pogled.
Emmett je sjeo do nje, i misli i lice mu je bilo iskrivljeno.
Jasper je oklijevao, i onda otišao stati i osloniti se na zid iza Rosalie. Odlučio je, neovisno o ishodu rasprave. Zubi su mi se stisnuli.
Alice je bila posljednja na redu, i oči su joj bile fokusirane na nešto udaljeno – budućnost, još nejasnu da joj bude od koristi. Kao da nije previše razmišljala, sjela je do Esme. Ona joj je pomilovala čelo kao da ima glavobolju. Jasper se nelagodno trznuo i pomislio na to da joj se pridruži, ali je ostao na svom mjestu.
Duboko sam udahnuo. Započeo sam ovo – trebao bih prvi govoriti.
''Žao mi je,'' rekao sam, gledajući prvo Rose, zatim Jaspera, pa Emmetta. ''Nisam nikoga od vas želio dovesti u opasnost. Bilo je neobzirno i preuzet ću punu odgovornost za moju užurbanu akciju.''
Rosalie me mračno gledala. ''Kako misliš, 'preuzeti punu odgovornost'? Popravit ćeš to?''
''Ne na način na koji misliš,'' rekao sam pokušavajući održati glas mirnim i tihim. ''Voljan sam otići, ako će to popraviti stvari.'' Ako ću biti uvjeren da je djevojka na sigurnom, ako ću biti uvjeren da ju nitko od vas neće dirati, dopunio sam u glavi.
''Ne,'' mrmljala je Esme. ''Ne, Edward.''
Potapšao sam joj ruku. '' To je samo par godina.''
''Esme je upravu, mislim,'' rekao je Emmett. ''Ne možeš sada otići nekamo. To bi bilo suprotno od korisno. Moramo znati što sad ljudi misle, sada više no ikad.''
''Alice će uhvatiti sve važno,'' rekao sam.
Carlisle je protresao glavom. ''Mislim da je Emmett upravu, Edward. Vjerojatnije je da će djevojka nešto reći ako nestaneš. Odlazimo ili svi, ili nitko.''
''Neće reći ništa,'' inzistirao sam. Rose je bila pred eksplozijom, i želio sam to.
''Ne znaš joj misli,'' podsjetio me Carlisle.
''Toliko znam. Alice, podrži me.''
Alice me nevoljko pogledala. ''Ne znam što će se dogoditi, ako to samo ignoriramo.'' Pogledala je Rose i Jaspera.
Ne, nije mogla vidjeti tu budućnost – ne kada su Rosalie i Jasper bili toliko odlučni protiv ignoriranja nesreće.
Rosalien dlan je bučno udario stol. ''Ne smijemo dati priliku čovjeku da kaže išta. Carlisle, moraš to vidjeti. Čak i ako svi odlučimo nestati, nije sigurno da ostavimo priče iza sebe. Živimo toliko drugačije od ostalih naše vrste – znaš da postoje neki koji bi voljeli ispriku da nas pokažu prstom. Moramo biti oprezniji od svih ostalih!''
''Ostavljali smo već glasine iza sebe,'' podsjetio sam je.
'' Samo glasine i sumnje, Edward. Ne svjedoke i dokaze!''
'' Dokaze!'' podsmjehnuo sam se.
Ali Jasper je kimao glavom, i čvrsto gledao.
''Rose – '', započeo je Carlisle.
''Daj mi da završim, Carlisle. Ne mora biti nikakva velika produkcija. Cura je danas udarila glavom. Možda ispadne da je ozljeda gora nego što se činila.'' Slegnula je ramenima. '' Svaki smrtnik ide spavati sa šansom da se više neće probuditi. Ostali bi očekivali da očistimo poslije nas. Tehnički, to bi trebao biti Edwardov posao, ali očito je to iznad njega. Znaš da sam se ja sposobna kontrolirati. Ne bih ostavila nikakav trag za sobom.''
''Da, Rosalie, svi znamo koliko si iskusna ubica,'' zarežao sam.
Bijesno mi je siknula.
''Edward, molim te,'' rekao je Carlisle. Onda se okrenuo prema Rosalie. ''Rosalie, na Roycea sam gledao na drugi način, jer sam smatrao da zaslužuješ pravdu. Čovjek kojeg si ubila nanio ti je monstruoznu bol. Ovo nije ista situacija. Swanova kćer je nevina.''
''Ovo nije osobno, Carlisle,'' rekla je Rosalie kroz zube. '' Ovo je za zaštitu svih nas.''
Prošao je kratak trenutak tišine dok je Carlisle mislio o svom odgovoru.
Kada je kimnuo, Rosaliene oči su se stisnule. Trebala je znati. Da mu ja nisam mogao pročitati misli očekivao bih njegove riječi. Carlisle se nikad nije nagađao.
''Rosalie, znam da želiš dobro, ali… jako bih želio da naša obitelj bude vrijedna zaštite. Povremeno… nesreće i greške pod kontrolom su dijelovi onoga tko smo mi koji su vrijedni žaljenja.'' Bilo je tipično za njega da govori i o sebi u množini, iako nikad nije sam napravio takvu grešku. ''Hladnokrvno ubiti nedužno dijete je posve druga stvar. Mislim da je rizik koji ona predstavlja, ispriča li svoje sumnje ili ne, ništa naspram većem riskiranju. Ako budemo radili iznimke da se zaštitimo, riskiramo nešto mnogo važnije. Riskiramo da izgubimo suštinu onoga tko jesmo.''
Pažljivo sam s kontrolirao izraz lica. Nisam se smio nasmijati. Ili pljeskati, kao što sam želio.
Rosalie se mrštila. ''To bi samo bilo odgovorno.''
''To bi bilo bešćutno,'' Carlisle ju je blago ispravio. ''Svaki je život dragocjen.''
Rosalie je teško uzdahnula i isturila donju usnicu. Emmett joj je držao ruku na ramenu.
''Bit će uredu, Rose,'' ohrabrivao ju je tihim glasom.
''Pitanje'', nastavio je Carlisle, '' jest trebamo li se mi preseliti?''
''Ne,'' zagunđala je Rosalie. ''Tek smo se udomili. Ne želim ponovno početi drugu godinu studija u srednjoj školi!''
''Mogla bi zadržati sadašnju dob, naravno,'' rekao je Carlisle.
'' I morati se preseliti opet mnogo ranije?'' nabrajala je.
Carlisle je slegnuo ramenima.
''Sviđa mi se ovdje! Ima tako malo sunca, možemo biti skoro normalni.''
''Pa, sigurno ne moramo odlučiti sada. Možemo čekati da vidimo hoće li biti nužno. Edward je siguran da će Swanova mala šutjeti.''
Rosalie je frknula.
Ali više se nisam brinuo o Rose. Vidio sam da će se slagati s Carlisleovom odlukom, bez obzira koliko bijesna bila prema meni. Njihov razgovor se nastavio o nevažnim detaljima.
Jasper se nije pomaknuo.
Razumio sam zašto. Prije nego su se on i Alice susreli, živio je u borbenom području, nemilosrdnom teatru rata. Znao je posljedice podsmjehivanja pravilima – vidio je grozne posljedice svojim očima.
Ne mogu reći je li pokušavao smiriti Rosalie svojim posebnim talentima, ili ju je pokušao razbjesniti. U ovoj se raspravi držao po strani – iznad nje.
''Jasper,'' rekao sam.
Uhvatio je moj pogled bez ikakva izraza na licu.
''Ona neće platiti za moje pogreške. Neću to dopustiti.''
''Onda će imati koristi od njih? Trebala je danas umrijeti, Edward. Samo bih to učvrstio.''
Ponovio sam se, naglašavajući svaku riječ. ''Neću to dopustiti.''
Obrve su mu se skupile. Ovo nije očekivao – nije mogao vjerovati da ću mu se suprotstaviti.
Protresao je glavom. ''Neću dozvoliti da Alice živi u opasnosti, ma koliko mala ona bila. Ti za nikoga ne osjećaš ono što ja osjećam za nju, Edward, i nisi proživio ono što sam ja proživio, bez obzira jesi li mi vidio sjećanja ili ne. Ti ne razumiješ.''
''Ne osporavam to, Jasper. Ali sada ti govorim, neću ti dozvoliti da naudiš Isabelli Swan.''
Gledali smo se – ne ljutito, ali odmjeravali strane. Osjećao sam da isprobava raspoloženje oko mene, testira mi odlučnost.
''Jazz,'' rekla je Alice, prekidajući nas.
Još me na trenutak gledao i onda pogledao u nju. ''Ne muči se govoreći mi da se možeš sama zaštititi, Alice. Već to znam. Ali i dalje moram – ''
''Nisam to namjeravala reći,'' prekinula ga je Alice. '' Htjela sam te zamoliti za uslugu.''
Vidio sam što joj je na umu, i usta su mi se otvorila s čujnim izdisajem. Gledao sam je šokirano, tek nejasno svjestan da me sada budno promatraju i ostali osim Alice i Jaspera.
''Znam da me voliš. Hvala. Ali stvarno bih cijenila kad ne bi pokušao ubiti Bellu. Prvo, Edward je ozbiljan, a ne želim da se vi dvoje svađate. Drugo, ona je moja prijateljica. Ili, bit će.''
Bilo je jasno kao i zvono u njenoj glavi: Alice, nasmiješena, sa svojom ledenom bijelom rukom oko toplih, krhkih ramena djevojke. I Bella se smijala, također, s rukama oko Aliceinog struka.
Vizija je bila posve čvrsta; jedino je vrijeme bilo nesigurno.
''Ali…Alice…'' dahtao je Jasper. Nisam se uspio natjerati da okrenem glavu da vidim njegov izraz lica. Nisam se mogao odvojiti od slike iz Aliceine glave da mu čujem misli
''Voljet ću je jednog dana, Jazz. Veoma ću se naljutiti na tebe, ako je ne ostaviš na miru.''
Još sam bio zaključan u Aliceinim mislima. Vidio sam budućnost kako treperi kad je Jasper odlučio razmotriti njen neočekivani zahtjev.
''Ah,'' uzdahnula je – njegova neodlučnost je napravila novu budućnost. ''Vidiš? Bella neće ništa reći. Nemaš se zašto brinuti.''
Način na koji je rekla njeno ime… kao da su već bliske osobe od povjerenja…
''Alice,'' stisnulo mi se grlo. ''Što… je ovo…?''
'' Rekla sam ti da dolazi promjena. Ne znam, Edward.'' Ali zatvorila je usta, i mogao sam vidjeti da dolazi još toga. Pokušavala je ne misliti na to; odjednom se jako fokusirala na Jaspera, iako je on bio previše iznenađen da radi napredak u svojoj odluci.
Radila je to ponekad, kada je željela nešto sakriti od mene.
''Što, Alice? Što skrivaš?''
Čuo sam Emmetta kako čangriza. Uvijek je bio frustriran kada smo Alice i ja imali ovakve razgovore.
Protresla je glavom, pokušavajući me ne pustiti u misli.
''Je li o djevojci?'' zahtijevao sam. ''Je li o Belli?''
Stisnula je zube u koncentraciji, ali kada sam rekao Bellino ime, pobjeglo joj je. Ispad je trajao malen djelić sekunde ali bilo je dovoljno dugo.
''NE!'' viknuo sam. Čuo sam kad je stolica udarila u pod, i onda sam shvatio da stojim.
''Edward!'' Carlisle je ustao, također, i stavio mi ruku na rame. Jedva sam ga bio svjestan.
''Učvršćuje se,'' Alice šaptala. '' Svake si minute odlučniji. Za nju su ostala samo dva puta. Jedan ili drugi, Edward.''
Mogao sam vidjeti što je vidjela…ali nisam to mogao prihvatiti.
''Ne,'' ponovio sam; ali nije bilo jačine u mom odbijanju. Noge su mi pokleknule i morao sam se pridržati za stol.
''Hoće li netko, molim vas, objasniti nama ostalima misterij?'' žalio se Emmett.
''Moram otići,'' prošaptao sam Alice, ignorirajući ga.
'' Edwarde, već smo to prošli,'' rekao je glasno Emmett. ''To je najbolji način da djevojka počne pričati. Osim toga, ako ti odeš, nećemo znati priča li ona ili ne. Moraš ostati i suočiti se s tim.''
''Ne vidim te da odlaziš, Edwarde,'' rekla mi je Alice. ''Ne znam možeš li uopće više otići.'' Razmisli o tome, dodala je tiho. Razmisli o odlasku.
Vidio sam što je mislila. Da, ideja da nikad više ne vidim djevojku, bila je… bolna.
Ali je bila i nužna. Nisam mogao dozvoliti niti jednu od budućnosti na koju sam je očito osudio.
A nisam niti previše sigurna za Jaspera, Edward, Alice je nastavila. Ako odeš, a on pomisli da je opasna za nas…
''Ne čuje to,'' proturječio sam joj, i dalje samo polusvjestan publike.
Jasper se kolebao. Ne bi nikad učinio nešto što bi povrijedilo Alice. Ne u ovom trenutku. Hoćeš li riskirati njen život, ostaviti je neobranjenu? ''Zašto mi to radiš?'' uzdahnuo sam. Glava mi je pala u ruke.
Nisam Bellin zaštitnik. Ne mogu biti. Nije li Aliceina podijeljena budućnost dokaz toga.
Ja je volim, također. Ili budem. Nije isto, ali želim je u blizini za to.
''Voliš je, također?'' prošaptao sam u nevjerici.
Kimnula je. Tako si slijep, Edward. Zar ne vidiš kamo ovo vodi?
Ne vidiš li gdje si već? Neizbježnije je od toga da sunce izlazi na istoku. Pogledaj što vidim…
Prestravljeno sam protresao glavom. ''Ne.'' Pokušavao sam ušutjeti vizije koje mi je otkrivala. '' Ne moram ići tim pravcem. Otići ću. Promijenit ću budućnost.''
''Možeš pokušati,'' rekla je skeptičnim glasom.
''Oh, molim te!'' riknuo je Emmett.
''Obrati pažnju,'' siknula mu je Rose. ''Alice ga je vidjela da je pao na čovjeka! Kako tipično za Edwarda!'' napravila je bijesni zvuk.
Jedva da sam je čuo.
''Molim?'' rekao je Emmet preneraženo. Onda je njegov živahan smijeh protresao prostoriju. ''Je li to ono što se događa?'' Ponovno se nasmijao. ''Teška stvar, Edward.''
Osjetio sam mu ruku na ramenu, i odsutno sam je maknuo. Nisam mogao obraćati pozornost na njega.
''Pao na čovjeka?'' ponovila je Esme, iznenađenim glasom. ''Na djevojku koju je danas spasio? Zaljubio se u nju?''
''Što vidiš, Alice? Točno,'' zahtijevao je Jasper.
Okrenula se prema njemu; nastavio sam obamrlo gledati prema njoj.
'' Sve ovisi o tome je li dovoljno snažan ili ne. Hoće li je ubiti – '' ponovno se okrenula prema meni, '' – što bi me stvarno razljutilo, Edward, da ne spominjem što bi to značilo tebi –'' opet se okrenula Jasperu, ''ili će biti jedna od nas jednog dana.''
Netko je izdahnuo; nisam gledao da vidim tko.
''To se neće dogoditi!'' ponovno sam vikao. ''Niti jedno!''
Alice kao da me nije čula. ''Sve ovisi,'' ponovila je. ''Možda jednostavno neće biti dovoljno snažan da je ubije – ali bit će blizu. Trebat će iznimnu kontrolu,'' sanjarila je. ''Čak više nego što je ima Carlisle. Možda će biti taman dovoljno jak…Jedina stvar za koju nije dovoljno snažan jest da se drži podalje od nje. To je izgubljen slučaj.''
Nisam mogao pronaći svoj glas. A ni drugi nisu bili sposobni, također. Prostorija je bila tiha.
Gledao sam u Alice, a svi ostali su gledali u mene. Mogao sam vidjeti svoj prestravljeni izraz lica iz pet razičitih gledišta.
Nakon dugog trenutka, Carlisle je udahnuo.
''Pa, ovo…komplicira stvari.''
''I ja kažem,'' složio se Emmett. Njegov glas je bio blizu smijeha. Emmett je pronašao šalu čak i u uništavanju mog života.
''Mislim da plan ipak ostaje isti,'' rekao je Carlisle pažljivo. ''Ostat ćemo i gledati. Očito, nitko neće… nauditi djevojci.''
Ukočio sam se.
''Ne,'' rekao je tiho Jasper. ''mogu se složiti s tim. Ako Alice vidi samo dva načina – ''
''Ne!'' Glas mi nije bio ni povik, ni urlik, ni plač iz očaja, već neka kombinacija sva tri. ''Ne!''
Morao sam otići, da budem što dalje od galame njihovih misli – Rosalienog samouvjerenog gađenja, Emmettova humora, Carlisleove vječne strpljivosti…
Još gore: Aliceinog uvjerenja. Jasperovog uvjerenja u njeno uvjerenje.
I najgore od svega: Esminog… veselja.
Iskrao sam se iz sobe. Esme mi je dotakla ruku dok sam odlazi, ali nisam razumio gestu.
Potrčao sam prije nego što sam izašao iz kuće. U jednom skoku sam prešao rijeku, i utrčao u šumu. Kiša je opet počela pljuštati toliko jako da sam bio mokar za par sekundi. Sviđao mi se debeli prekrivač od vode – radio je zid između mene i ostatka svijeta. Zatvorio me, pustio da budem sam.
Trčao sam prema istoku, preko i kroz planine bez mijenjanja ravnog pravca, sve dok nisam vidio svjetla Seattlea na drugoj strani. Stao sam prije nego što sam dotaknuo granice ljudske civilizacije.
Mokar od kiše, posve sam, konačno sam se natjerao da pogledam što sam učinio – na način da sam osakatio budućnost.
Prvo, vizija Alice i djevojke zagrljene – povjerenje i prijateljstvo je bilo tako očito da je vrištalo iz slike. Belline velike čokoladne oči nisu bile divlje u ovoj viziji, ali i dalje pune tajni – u ovom trenutku, čini se kao da su to sretne tajne. Ona nije ustuknula od Aliceine hladne ruke.
Što je to značilo? Koliko je znala? U tom zaleđenom trenutku života iz budućnosti, što je mislila o meni?
Onda druga slika, toliko ista, ali sada obojena užasom. Alice i Bella, njihove ruke i dalje obavijene jedne oko druge u pouzdanom prijateljstvu. Ali sada nije bilo razlike između tih ruka – obje su bile bijele, glatke kao mramor, čvrste kao željezo. Belline velike oči više nisu bile čokoladne. Šarenice su bile šokantno, jako grimizne. Tajne u njima su bile neriješene – prihvaćenost ili usamljenost? Bilo je nemoguće reći. Lice joj je bilo hladno i besmrtno.
Drhtao sam. Nisam mogao potisnuti pitanja, slična, ali različita: što je to značilo – kako je do toga došlo? I što je sada mislila o meni?
Mogao sam odgovoriti na posljednje. Ako sam je prisilio u ovaj prazan poluživot zbog svoje slabosti i sebičnosti, zasigurno bi me mrzila.
Ali postojala je jedna mnogo strašnija slika – gora od svake koju sam imao u glavi.
Moje oči, jarko grimizne zbog ljudske krvi, oči čudovišta. Bellino slomljeno tijelo na mojim rukama, sivo, isušeno, beživotno. Bilo je tako konkretno, tako čisto.
Nisam mogao podnijeti to gledati. Nisam mogao. Pokušao sam to izbrisati iz glave, pokušavao vidjeti nešto drugo, bilo što drugo. Pokušavao sam vidjeti ponovno izraz njenog živog lica koje mi je prije zaklanjalo pogled. Sve beskorisno.
Aliceina mračna vizija mi je ispunila glavu, i mučio sam se s agonijom koju je izazvala. U međuvremenu, čudovište u meni je bilo preplavljeno veseljem, oduševljeno vjerojatnosti njegovog uspjeha. Mučilo mi se.
To nisam mogao dopustiti. Morao je postojati način da prevarim budućnost. Neću dopustiti da Aliceine vizije upravljaju sa mnom. Mogu odabrati drugačiji put. Uvijek postoji izbor.
Mora biti.

01.02.2010.

3. Fenomen

Zapravo, nisam bio žedan, ali odlučio sam večeras ponovno otići u lov. Malo zrnce prevencije, nedovoljno, ali ipak. Carlisle je išao sa mnom; nismo bili nasamo otkad sam se vratio iz Denalija. Dok smo trčali kroz crnu šumu, čuo sam ga kako razmišlja o užurbanom oproštaju od prošlog tjedna.

U njegovom sjećanju, vidio sam kako je moje ponašanje bilo mješavina bijesa i očaja. Osjetio sam njegovo iznenađenje i naglu zabrinutost.
''Edward?''
''Moram ići, Carlisle. Moram odmah otići.''
''Što se dogodilo?''
''Ništa. Još. Ali bude, ukoliko ostanem.''
Primio me za ruku. Osjetio sam koliko ga je zaboljelo kad sam mu otresao ruku.
''Ne razumijem.''
''Jesi li ikada...je li ikada postojalo vrijeme...''
Vidio sam se kako duboko udišem, vidio divlje svjetlo iz svojih očiju kroz njegove pune duboke zabrinutosti.
''Je li ti ikada neka osoba mirisala bolje od ostalih. Puno bolje?''
''Oh.''
Kada sam shvatio da je razumio, pognuo sam lice od srama. Posegnuo je prema meni da me dotakne, ignorirajući što sam ustuknuo, i ostavio mi ruku na ramenu.
''Napravi što misliš da trebaš da se odupreš, sine. Nedostajat ćeš mi. Evo, uzmi moj auto. Brži je.''
Sada se pitao je li učinio onda pravu stvar, kada me poslao da odem. Pitao se, je li me povrijedio svojim manjkom vjerovanja.
''Ne,'' prošaptao sam u trku. ''To je bilo ono što sam trebao. Mogao sam isto tako izdati to povjerenje kad bih ostao.''
''Žao mi je što patiš, Edward. Ali moraš učiniti sve kako bi održao Swanovu kćer živom. Čak i ako to znači da nas ponovno moraš napustiti.''
''Znam, znam.''
''Zašto si se vratio? Znaš koliko sam sretan što si tu, ali ako ti je toliko teško...''
''Nije mi se sviđalo biti kukavica,'' priznao sam.
Usporili smo – sada smo skoro pa brzo hodali kroz tamu.
''Bolje je i to nego nju staviti u opasnost. Otići će za godinu ili dvije.''
''U pravu si, znam to.'' Njegove riječi su me još više nagnale da ostanem. Djevojka će otići za godinu ili dvije...
Carlisle je prestao trčati i ja sam stao s njim; okrenuo se da ispita moj izraz lica.
Ali ti nećeš pobjeći, zar ne?
Sagnuo sam glavu.
Je li ponos u pitanju, Edward? Nema sramote u –
''Ne, ne zadržava me ponos. Ne sada.''
Nemaš kamo otići?
Nakratko sam se nasmijao. ''Ne. To me ne bi spriječilo, kad bih se mogao natjerati da odem.''
''Poći ćemo s tobom, naravno, ako to trebaš. Samo trebaš pitati. Iselili bismo se bez pritužbi ostalih. Neće ti prigovarati zbog ovoga.''
Podigao sam jednu obrvu.
Nasmijao se. ''Da, Rosalie bi mogla, ali ona ti duguje. Kako god, puno je bolje da odemo sad, kad još nikakva šteta nije napravljena, nego da odemo kasnije, kad se život završi.'' Sav humor je na kraju nestao.
Ustuknuo sam zbog njegovih riječi.
''Da,'' složio sam se. Glas mi je zvučao promukao.
Ali ti ne odlaziš?
Uzdahnuo sam. ''Trebao bih.''
''Što te zadržava ovdje, Edward? Ne uspijevam vidjeti...''
''Ne znam mogu li objasniti.'' Čak ni meni nije imalo smisla.
Odmjeravao me dug trenutak.
Ne, ne vidim. Ali poštovat ću tvoju privatnost ako želiš.
''Hvala ti. To je velikodušno, uzimajući u obzir kako ja nikome ne dajem privatnost.'' S jednom iznimkom. A radio sam što sam mogao da je lišim toga, zar ne?
Svi mi imamo svoje šale. Ponovno se nasmijao. Idemo li?
Upravo je uhvatio miris malenog čopora jelena. Bilo je teško skupiti dovoljno entuzijazma za to, čak i u najboljim prilikama, ništa više od arome za ispiranje usta. Trenutno, sa sjećanjem na krv djevojke u umu, miris mi je doslovno preokrenuo želudac.
Uzdahnuo sam. ''Ajmo,'' složio sam se, iako sam znao da slijevanje više krvi u želudac neće previše pomoći.
Oboje smo prešli u lovački čučanj i pustili da nas neprivlačan miris privuče bliže.

Zahladilo je kad smo se vratili kući. Otopljeni snijeg se ponovno zamrznuo; izgledalo je kao da je sve prekriveno tankim slojem stakla – svaka borova iglica, svaka paprat, svaka travka je bila prekrivena ledom.
Dok se Carlisle preoblačio za jutarnju smjenu u bolnici, ostao sam pored rijeke, čekajući izlazak sunca. Osjećao sam kao da sam poliven krvlju koju sam unio u sebe, ali znao sam da će nedostatak žeđi malo značiti kad sjednem ponovno pored djevojke. Hladno i nepokretno kao kamen sam sjeo, i gledao u tamnu vodu koja je protjecala pored zaleđene obale, ali gledao sam kroz nju.
Carlisle je imao pravo. Trebao bih napustiti Forks. Mogli bi proširiti neku priču o mojoj odsutnosti. Škola – internat u Europi. Posjet dalekim rođacima. Tinejdžerski bijeg. Priča nije bila važna. Nitko ne bi previše ispitivao.
To bi bilo samo na godinu ili dvije i onda bi djevojka nestala. Nastavila bi sa svojim životom – imala bi život s kojim bi nastavila. Otišla bi negdje na fakultet, ostarjela, započela karijeru, možda se i udala. Mogao sam to zamisliti. Mogao sam je vidjeti obučenu u bijelom kako hoda polaganim hodom ruku pod ruku s ocem.
Bila je čudna bol koju mi je uzrokovala ta slika. Nisam je mogao razumjeti. Jesam li bio ljubomoran, jer je imala budućnost kakvu ja nikada neću imati? To nije imalo smisla. Svaki od ljudi oko mene imao je isti potencijal pred sobom – život – i rijetko sam im zavidio.
Trebam je ostaviti budućnosti. Prestati riskirati njen život. To je ispravna stvar. Carlisle uvijek odabere pravi put. Sad bih ga trebao slušati.
Ružičasta boja sunca probijala se iza oblaka, i slabo svjetlo je blistalo preko smrznutog stakla.
Još jedan dan, odlučio sam. Vidjet ću je još jednom. Mogu se nositi s tim. Možda bih mogao spomenuti moju očekivanu odsutnost, složiti priču.
To će biti teško; Vidio sam da već sad teško preko volje smišljam razloge da ne odem – da produžim rok na dva dana, tri, četiri... Ali učinit ću pravu stvar. Znam da mogu vjerovati Carlisleovom savjetu. A znam i da bi bilo preteško donijeti sam pravu odluku. Preteško. Koliko je samo tog opiranja dolazilo od moje opsesivne radoznalosti, a koliko od mog nezadovoljenog apetita?
Za promjenu presvukao sam se u čistu odjeću za školu.
Alice me čekala, sjedeći na gornjoj stepenici na trećem katu.
Ponovno odlaziš, optužila me.
Uzdahnuo sam i kimnuo glavom.
Ne vidim kamo ćeš ovaj put.
''Ne znam još idem li,'' prošaptao sam.
Želim da ostaneš.
Protresao sam glavom.
Možda da Jazz i ja pođemo s tobom?
''Svi te ovdje trebaju više, kad ja nisam ovdje da pazim na njih. I misli na Esme. Hoćeš li joj oduzeti pola obitelji jednim udarcem?''
Rastužit ćeš je.
''Znam. Zato ti trebaš ostati.''
To nije isto kao da si ti tu, i ti to znaš.
''Da. Ali moram učiniti što je ispravno.''
Postoji mnogo ispravnih načina, i mnogo neispravnih načina, zar ne?
Na kratak trenutak obuzela ju je jedna od njenih čudnih vizija; gledao sam zajedno s njom nerazgovjetne slike koje su treperile i okretale se. Vidio sam sebe u čudnim sjenkama koje nisam poznavao – maglovitim, nejasnim formama. I onda, odjednom, moja je koža svjetlucala na svijetlom sunčevom svjetlu na malom otvorenom proplanku. To sam mjesto poznavao. Sa mnom je bila jedna figura, ali, opet, bila je nejasna, nije bila dovoljno tamo da je prepoznam. Slike su drhtale i nestajale kako je milijun malih izbora preoblikovalo budućnost.
''Nisam mnogo shvatio,'' rekao sam joj kad se vizija zacrnila.
Niti ja. Tvoja budućnost se toliko mijenja, da je jedva pratim. Mislim, ako...
Zastala je, kad je brzo prošla kroz ogromnu kolekciju nedavnih vizija o meni. Sve su bile iste – nejasne i mutne.
''Mislim da se nešto mijenja, ipak,'' rekla je glasno. ''Izgleda kao da ti je život na raskrižjima.''
Mrgodno sam se nasmijao. ''Ti shvaćaš da sada zvučiš kao lažna ciganka na karnevalima?''
Izbeljila mi se.
''Danas je sve u redu, zar ne?'' Pitao sam iznenada prestrašenim glasom.
''Ne vidim te da ikoga ubijaš danas,'' ohrabrila me.
''Hvala, Alice,''
''Odi se obući. Neću ništa reći – pustit ću te da kažeš ostalima kad budeš spreman.''
Ustala se i nestala niz stepenice blago pognutih ramena. Nedostajat ćeš mi. Stvarno.
Da. I ona će meni stvarno nedostajati.
Vožnja u školu bile je tiha. Jasper je mogao reći da je Alice uzrujana zbog nečega, ali je znao da bi ona, da je htjela pričati o tome, već to učinila. Emmett i Rosalie su bili zaboravni, imali još jedan od svojih trenutaka, gledajući se u oči – to je bilo grozno gledati. Svi smo bili svjesni koliko su se oni voljeli. Ili sam samo ja možda bio ogorčen jer sam jedini bio sam. Postojali su dani kada je bilo teže nego inače živjeti s tri savršena para. Ovo je bio jedan od njih. Možda bi svi oni bili sretniji bez mene koji stalno visi u blizini, mrzovoljan i ratoboran kao starac kakav bi sad trebao biti.
Naravno, prva stvar koju sam učinio kad sam došao u školu bila je da potražim djevojku. Samo da se pripremim.
Da, naravno.
Bilo je sramotno koliko je moj svijet sad bio prazan svega osim nje – moje cijelo postojanje se vrtjelo oko djevojke, više nego oko mene samog.
Bilo je dosta razumljivo, iako, stvarno; nakon osamdeset godina istih dana i noći, bilo kakva promjena bila je poželjna.
Nije još došla, ali mogao sam čuti tutnjavu njenog motora u daljini. Naslonio sam se na rub auta i čekao. Alice je ostala sa mnom, a ostali su otišli ravno u razrede. Bio sam im dosadan – bilo im je nerazumljivo kako mi čovjek može biti toliko dugo interesantan, bez obzira koliko dobro mirisao.
Djevojka se polako dovezla, oči su joj bile uprte u cestu i ruke čvrsto stisnute oko upravljača. Činila se uznemirena zbog nečega. Trebala mi je sekunda da shvatim što je to nešto, da shvatim da svi ljudi danas imaju taj izraz lica. Ah, cesta je bila prekrivena ledom, i svi su pokušavali voziti pažljivije. Mogao sam vidjeti da je to ozbiljno uzela u obzir.
To se poklapalo s onih par činjenica što sam naučio o njenom karakteru. Dodao sam ovo svom malom popisu: bila je ozbiljna osoba, odgovorna osoba.
Nije parkirala daleko od mene, ali me još nije primijetila kako stojim ovdje, i zurim u nju. Pitao sam se što bi napravila da me vidjela. Pocrvenila i odšetala? To mi je bila prva pretpostavka. Ali možda bi mi uzvratila pogled. Možda bi mi prišla i popričala.
Duboko sam udahnuo i ispunjavao si pluća, za svaki slučaj.
Pažljivo je izašla iz kamioneta, provjeravajući sklisko tlo prije nego stane na njega. Nije podigla pogled i to me frustriralo. Možda da joj priđem i pitam je nešto ...
Ne, to bi bilo pogrešno.
Umjesto da krene prema školi, otišla je prema stražnjem dijelu kamioneta, držeći se za njega, nije vjerovala svojim nogama. To me nasmijalo, i osjetio sam Aliceine oči na licu. Nisam slušao što god da je pomislila – previše sam se zabavljao gledajući djevojku kako provjerava zimske lance na kotačima. Zapravo je izgledala kao da je u opasnosti da će pasti dok su joj se noge sklizale okolo. Nitko drugi nije imao problem – zar je parkirala na najgori led?
Tamo je stala, gledajući s čudnim izrazom na licu. Bila je...razdragana? Kao da ju je nešto na gumi činilo ... emocionalnom?
Ponovno, znatiželja me probadala kao žeđ. Bilo je kao da sam morao znati što je mislila – kao da ništa drugo nije važno.
Otići ću razgovarati s njom. Sve u svemu i izgleda kao da joj treba pomoć, najmanje dok ne dođe na ravan kolnik. Naravno, ne bih joj to mogao ponuditi, ili bih? Oklijevao sam. Kad već pada i snijeg, moja hladna ruka ne bi joj bila najugodnija. Trebao sam ponijeti rukavice –
''NE!'' Alice se glasno zadihala. Smjesta sam joj skenirao misli, prvo misleći da sam odabrao jadan izbor kad me vidjela da radim nešto neoprostivo. Ali to uopće nije imalo veze sa mnom.
Tyler Crowley se odlučio okrenuti na parkiralištu neprilagođenom brzinom. Taj izbor će ga dovesti do klizanja automobilom po staklu od leda...
Vizija je došla pola sekunde prije stvarnosti. Tylerov kombi se okrenuo na uglu i još sam gledao završetak koji je izvukao užasnut izraz kroz Aliceine usne.
Ne, ova vizija nije imala ništa sa mnom – ali imala je u potpunosti veze sa mnom, jer će Tylerov kombi – gume koje trenutno udaraju led pod najgorim mogućim kutom – odsklizati preko parkirališta i udariti u djevojku koja mi je nepozvana postala središnja točka svijeta.
Čak i bez Aliceine vizije bilo bi lako odrediti putanju vozila, koje je sad van Tylerove kontrole.
Djevojka, koja je stajala na najgorem mjestu sa stražnje strane kamioneta je podigla pogled, zbunjena od zvuka cvilećih guma. Pogledala je ravno u moje prestravljene oči, i onda se okrenula da pogleda svoju nadolazeću smrt.
Ne nju! Riječi su mi vikale u glavi kao da su nečije tuđe. Još zatečen u Aliceinim mislima, vidio sam da se vizija odjednom promijenila, ali nisam imao vremena da vidim u što.
Pokrenuo sam se preko parkirališta, bacajući se između klizećeg kombija i zamrznute djevojke. Kretao sam se tako brzo da je sve bilo mutno osim objekta na kog sam se fokusirao. Nije me vidjela – nijedne ljudske oči nisu mogle pratiti moj let – još je gledala ogroman oblik koji joj je trebao utisnuti tijelo u metalni skelet kamioneta.
Uhvatio sam je oko struka, i pomaknuo je s previše žurbe, ali prilično blago kako je i trebalo biti. U jednoj stotini sekunde koliko je trebalo, pomaknuo sam je od nadolazeće smrti i udario u tlo sa sobom i njom na rukama; bio sam potpuno svjestan njenog krhkog, lomljivog tijela.
Kad sam čuo da joj je glava udarila u led, osjetio sam kao da sam se i sam pretvorio u led. Ali nisam imao ni sekundu da joj provjerim stanje. Čuo sam kombi iza nas, kako škripi kao da je udario u njen kamionet. Mijenjao je pravac, okrenuo se, i dolazio ponovno na nju – kao da je magnet, i privlači nas njemu.
''Dovraga,'' prosiktao sam.
Već sam napravio previše. Već kad sam zamalo proletio kroz zrak da je maknem s puta, bio sam svjestan pogreške koju sam radio. Znanje da je to pogreška nije me zaustavilo, ali nisam bio svjestan rizika koji radim – radim ne samo za sebe, već za cijelu obitelj.
Otkrivanje.
A ovo sigurno neće pomoći, ali nije postojala šansa da pustim kombi da uspije u drugom pokušaju da joj oduzme život.
Ispustio sam je i ispružio ruke, hvatajući kombi prije nego ju je dotaknuo. Snaga kojom me udario odgurnula me kamionetu i mogao sam osjetiti kako mu stražnji kraj puca pod mojim ramenima. Kombi se udubio pod mojim rukama, a onda se zanjihao, nestabilno balansirajući na dvije gume sa strane. Ako pomaknem ruke, stražnji kotač će joj pasti na noge. Oh, za Boga miloga, hoće li katastrofe ikad završiti? Postoji li išta više što bi moglo krenuti loše? Nisam baš mogao sjediti ovdje, držati kombi rukama i čekati spas. Iako, mogao bih odbaciti kombi – ali trebalo je razmisliti o vozaču, njegove su misli bile ispunjene panikom. S unutrašnjom jačinom odgurnuo sam kombi na stranu, kad je pao uhvatio sam djevojku i izvukao je ispod kombija, povlačeći je prema sebi. Tijelo joj je bilo savitljivo dok sam je vukao okolo da joj oslobodim noge – je li bila svjesna? Koliko štete sam napravio u svom improviziranom pokušaju spašavanja?
Pustio sam da kombi padne, sad kad joj nije mogao nauditi. Srušio se na kolnik i svi su se prozori stresli.
Znao sam da sam u središtu krize. Koliko je vidjela? Je li bilo drugih svjedoka koji su me vidjeli da se materijaliziram na njenoj strani i onda mašem kombijem i spašavam je? Ta pitanja bi mi trebala biti najveća briga. Ali bio sam previše zabrinut da brinem o stvarima koje bi me otkrile koliko sam trebao. Zabrinjavalo me koliko sam je ozlijedio u pokušaju da je spasim. Bilo je prerizično imati je ovako blizu sebe, znajući da je sve što trebam udahnuti. Bilo sam previše svjestan topline njenog mekog tijela koje je bilo iz moje – čak unatoč dvjema jaknama mogao sam osjetiti toplinu...
Prvi strah je bio najveći. Kada se vrištanje svjedoka pojačalo oko nas, polegao sam je da joj ispitam lice, da vidim je li pri svijesti – nadajući se da nigdje ne krvari.
Otvorila je oči i gledala me u šoku.
''Bella?'', hitno sam je pitao. ''Jesi li uredu?''
''Dobro sam.'' Automatski je rekla nesigurnim glasom.
Olakšanje, toliko jako da mi je prošlo cijelim tijelom od zvuka njenog glasa. Disao sam zrak kroz zube i nisam mario za popratno pečenje u grlu. Skoro pa je bilo dobrodošlo. Naprezala se da sjedne, ali nisam je bio spreman pustiti. Osjećao sam nekakvu...sigurnost? Bolje, bar sam je imao na svojoj strani.
''Budi oprezna,'' upozorio sam je. ''Mislim da si dosta jako udarila glavu.''
Nije bilo mirisa svježe krvi – nasreću, ali – to nije isključilo opću štetu. Bio sam nenadano zabrinut i želio je odvesti Carlisleu i svoj radiološkoj opremi.
''Au,'' rekla je, ton glasa joj je komično poprimio šokantan prizvuk kad je shvatila da sam imao pravo u vezi s njenom glavom.
'' Na to sam mislio.'' Olakšanje je bilo zabavno.
''Kako si...'' glas joj je drhtao i oči svjetlucale. ''Kako si dospio ovamo tako brzo?''
Olakšanje se pretvorilo u ogorčenost, humor je nestao. Primijetila je previše.
Sada kada se uspostavilo da je djevojka uredu, briga za obitelj se pojačala.
''Stajao sam točno pored tebe, Bella.'' Znao sam iz iskustva da ako uvjerljivo lažem, svaki ispitivač bi bio uvjeren da je istina.
Ponovno se pokušala izboriti da sjedne, i ovaj put sam joj dopustio. Morao sam disati da bih mogao odigrati ulogu pošteno. Trebao sam se odmaknuti od njenog toplokrvnog tijela tako da se ne preplavi s njenim mirisom i preplavi me. Odmaknuo sam se od nje, koliko je bilo moguće u malom prostoru između nje i razbijenog kombija.
Gledala je u mene i uzvratio sam joj pogled. Nesposobni lažljivci su samo odvraćali pogled, a ja nisam nesposoban lažljivac. Izraz lica mi je bio blag, dobroćudan... Izgledalo je da sam je zbunio. To je bilo dobro.
Mjesto nesreće sada je bilo okupirano. Većinom učenici, djeca, koja su motrila i gurala se kroz gomilu da vide ima li kakvih osakaćenih žrtava. Postojao je žubor vikanja i mlazovi šokiranih misli. Skenirao sam misli da se uvjerim da nije bilo sumnjičavih ljudi, a onda se okrenuo i koncentrirao samo na djevojku. Bila je ometena zbrkom. Gledala je okolo, još iznenađena, i pokušavala se ustati na noge.
Lagano sam joj stavio ruku na rame da je zadržim dolje.
''Za sada ostani tu.'' Izgledala je uredu, ali zar zbilja mora micati vratom? Ponovno, želio sam da je Carlisle tu. Moje godine učenja teoretske medicine nisu se mogla uspoređivati sa stoljećima njegove praktične.
''Ali, hladno je,'' prigovorila mi je.
Skoro je dva puta za redom bila zgnječena na smrt i jednom osakaćena, a brinula ju je hladnoća. Zacerekao sam se prije nego sam se sjetio da situacija nije smiješna.
Bella je trepnula, i onda su joj se oči fokusirale na moje lice. ''Bio si tamo.''
To me ponovno otrijeznilo. Pogled joj je bljesnuo prema jugu, iako tamo sada nije bilo ništa za vidjeti osim oštećene strane kamioneta. ''Bio si pored svog auta.''
''Ne, nisam.''
''Vidjela sam te,'' inzistirala je; glas joj je bio dječji kad je bila tvrdoglava. Podigla je glavu.
''Bella, stajao sam pored tebe, i povukao te s puta.''
Duboko sam gledao u njene razrogačene oči, pokušavajući je uvjeriti u svoju verziju – jedinu racionalnu koja se nudila.
Stisnula je zube. ''Ne.''
Pokušavao sam ostati miran, ne paničiti. Kad bih je bar mogao natjerati da bude tiho neko vrijeme, da dobijem šansu da uništim dokaze... i potkopam njenu priču otkrivajući joj ozljede glave.
Zar ne bi trebao biti lako ušutkati ovu tihu i šutljivu djevojku? Kad bi mi barem vjerovala, samo na par trenutaka...
''Molim te, Bella,'' rekao sam, i glas mi je bio preintenzivan, ali odjednom sam želio da mi vjeruje. Žarko sam to želio, i ne samo zbog nesreće. Glupa žudnja. Kakvog bi smisla imalo da ona vjeruje meni?
''Zašto?'' pitala je, još uvijek borbeno.
''Vjeruj mi,'' molio sam je.
''Hoćeš li mi obećati da ćeš mi kasnije sve objasniti?''
Naljutilo me što joj ponovno moram lagati, kada sam toliko želio da mogu nekako pridobiti njeno povjerenje. Pa, kada sam joj odgovorio, bio je to oštar odgovor.
''Dobro.''
''Dobro,'' uzvratila mi je istim tonom.
Kada je pokušaj spašavanja počeo oko nas – odrasli su nadolazili, autoriteti prozivali, sirene su se čule u daljini – pokušavao sam je ignorirati i poredati se prioritete. Pretražio sam svaki um na parkiralištu, svjedoka i ljudi koji su došli kasnije, ali nisam pronašao ništa opasno. Mnogi su bili iznenađeni što me vide pored Belle, ali sve skupa – jer nije bilo drugog mogućeg zaključka – nisu me primijetili da stojim pored Belle prije nesreće.
Ona je bila jedina koja nije prihvaćala lako objašnjenje, ali ona će se smatrati najmanje pouzdanim svjedokom. Bila je uplašena, traumatizirana, da ne spominjem udarac u glavu. Vjerojatno je bila u šoku. Bilo bi prihvatljivo da joj priča bude zbunjujuća, zar ne? Nitko joj ne bi previše povjerovao uz toliko drugih promatrača.
Trznuo sam se kad sam uhvatio misli Rosalie, Jaspera i Emmetta koji su taman došli. Bit će vraški teško večeras s njima.
Želio sam izravnati udubinu u željezu koju su napravila moja ramena, ali djevojka je bila preblizu. Želio sam pričekati dok bude ometena nečim. Frustrirano sam čekao – toliko je oči bilo upereno u mene – dok su se ljudi borili s kombijem, da ga odvuku od nas. Mogao sam im pomoći, samo da ubrzam proces, ali već sam bio u dovoljno velikoj nevolji i djevojka je imala oštre oči. Konačno, mogli su ga premjestiti dosta daleko da hitna služba dođe do nas s nosilima.
Poznato veliko lice me procijenilo.
''Hej, Edward,'' rekao je Brett Warner. On također radi kao medicinsko osoblje i vrlo sam ga dobro poznavao iz bolnice. To je bila sreća – jedina danas – što nas je on prvi vidio. U njegovim mislima, primijetio je da izgledam oprezno i mirno. ''Ti si, mali, dobro?''
''Odlično, Brett. Ništa me ne boli. Ali bojim se da Bella možda ima potres mozga. Stvarno je jako udarila glavom kad sam je maknuo s puta…''
Brett je usmjerio pažnju na djevojku koja me gađala bijesnim pogledom izdaje. Oh, to je bilo točno. Ona je bila tihi mučenik – preferirala je patiti u tišini.
Nije odmah proturječila mojoj priči, ipak, i osjetio sam olakšanje.
Slijedeći stažist me pokušavao natjerati da se dam pregledati, ali ga nije bilo preteško razuvjeriti. Obećao sam da ću dati ocu da me pregleda, i pustio me. S većinom ljudi, govorenje hladnim, uvjerenim tonom je bilo sve što je bilo potrebno. Većinom ljudi, ali ne kod djevojke, naravno. Zar ona nije pasala niti u jednu šemu?
Kada su joj stavili ovratnik oko vrata – a lice joj se zacrvenilo od neugodnosti – iskoristio sam trenutak nepažnje da stopalom tiho preuredim oblik ulegnuća crvenog kamioneta. Jedino su moja braća primijetili što radim, i čuo sam Emmettovo unutarnje obećanje da će popraviti sve što ja ne uspijem.
Zahvalan na pomoći – i prije svega zahvalan Emmettu što mi je već oprostio opasan izbor – bio sam opušteniji kad sam se popeo na sjedalo hitne pomoći pored Bretta.
Načelnik policije je stigao prije nego su Bellu smjestili u ambulantu.
Iz misli Bellina oca vrištala je panika i briga koja je pretjecala svaku drugu misao u blizini.
Briga koja se ne može opisati riječima i krivnja, i to puno nje, istjecala je iz njega kada je vidio svoju kćer na nosilima.
Njegove misli prošle su kroz mene i odzvanjale i jačale. Kada je Alice rekla da bi ubijanje Načelnikove kćeri ubilo i njega, nije pretjerivala.
Spustio sam glavu od krivnje dok sam slušao njegov uspaničeni glas.
''Bella!'' vikao je.
''Skroz sam dobro, Char – tata.'' Kimnula je. '' Nisam ozlijeđena.''
Njeno uvjeravanje mu nije baš odneslo strah. Okrenuo se prema jednom stažistu i zahtijevao više informacija.
Nisam mogao formirati posve smislene rečenice, prije nego je progovorio, unatoč panici, shvatio sam da nije posve ostao bez riječi.
Hmm. Charlie Swan nije bio tih kao njegova kćer, ali mogao sam vidjeti odakle je to naslijedila. Zanimljivo.
Nikad nisam proveo duže vremena oko načelnika policije. Uvijek sam ga uzimao za čovjeka koji sporo misli – sada sam shvatio da sam ja spor. Njegove su misli bile djelomično skrivene, ali nisu izostajale. Mogao sam im čuti ton.
Htio sam se više potruditi, da vidim mogu li u novoj, slabijoj zagonetci pronaći ključ njenih tajni. Ali Bellu su do tada već uvezli u kola, i vozilo je bilo na putu.
Bilo mi je teško odvojiti se od mogućeg rješenja koje me tako opsjedalo. Ali sada sam morao misliti – pregledati situaciju iz svakog ugla. Morao sam slušati da se uvjerim da nas nisam doveo u takvu opasnost da moramo odmah otići. Morao sam se koncentrirati.
U mislima osoblja hitne nije bilo ništa što bi me trebalo zabrinjavati. Najviše što su oni mogli reći, bilo je da s djevojkom nije ništa ozbiljno. A Bella se držala priče, kako je i obećala, za sada.
Prvi prioritet, kada dođemo u bolnicu, bio je da vidim Carlislea. Požurio sam kroz automatska vrata, ali nisam mogao zaboraviti na Bellu pa sam držao oko na njoj kroz misli osoblja.
Bilo je lako naći poznat um mog oca. Bio je u malom uredu, posve sam – ponovno sreća u ovom nesretnom danu.
''Carlisle.''
Čuo je kako dolazim, i bio je zbunjen čim mi je vidio lice. Skočio je na noge, a lice mu je bilo koštano bijelo. Nagnuo se preko urednog i organiziranog orahovog stola.
Edward – ti nisi –
'' Ne, ne, nije to.''
Duboko je udahnuo. Naravno da nisi. Oprosti što sam to pomislio. Tvoje oči, naravno, trebao sam znati… S olakšanjem je pogledao u moje još uvijek zlatne oči.
''Ona je ipak ozlijeđena, Carlisle, vjerojatno ne ozbiljno, ali – ''
''Što se dogodilo?''
''Glupa automobilska nesreća. Bila je na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ali nisam mogao samo stajati tamo – pustiti da je udari – ''
Kreni od početka, ne razumijem. Kako si ti umiješan?
''Kamionet se odsklizao preko leda,'' šaptao sam. Gledao sam u zid iza njega dok sam govorio. Umjesto mnoštva uokvirenih diploma, imao je samo jednostavnu uljanu sliku – njegovu omiljenu, neotkrivenog Hassama. ''Stajala je na putu. Alice je vidjela da dolazi, ali nije bilo vremena da učinim išta osim da pretrčim preko parkirališta i gurnem je s puta. Nitko nije primijetio… osim nje. Morao sam zaustaviti kamionet, također, ali opet, nitko to nije vidio…osim nje. Meni je … žao mi je Carlisle. Nisam nas želio dovesti u opasnost.''
Došao je s druge strane stola i stavio mi ruku na rame.
Napravio si pravu stvar. I nije ti sigurno bilo lako. Ponosim se tobom, Edward.
Onda sam ga mogao gledati u oči. ''Ona zna da nešto… nije uredu sa mnom.''
''To nema veze. Ako moramo otići, otići ćemo. Što je rekla?''
Protresao sam glavom, pomalo frustrirano. ''Još ništa.''
Još?
''Pristala je na moju verziju događaja – ali očekuje objašnjenje.''
Namrštio se, razmišljajući o ovome.
''Udarila je glavom – dobro, ja sam to učinio,'' nastavio sam brzo. ''Dosta sam je jako gurnuo na tlo. Izgleda da je uredu, ali… Mislim da neće trebati puno da joj pomiješam račune.''
Osjećao sam se kao gad pri samom govorenju tih riječi.
Carlisle je čuo gađenje u mom glasu. Možda to neće biti potrebno. Vidjet ćemo što će se dogoditi, može? Izgleda da imam pacijenta za pregledati.
''Molim te,'' rekao sam. ''Jako sam zabrinut da sam je ozlijedio.''
Pogladio je svoju glatku kosu – samo par nijansi svjetliju od zlatnih očiju – i nasmiješio se.
Danas ti je bio interesantan dan, zar ne? U umu sam mu mogao vidjeti ironiju, i bilo je smiješno, barem njemu. Stvarno promjena uloga. Negdje u toj kratkoj neobazrivoj sekundi dok sam trčao preko ledenog parkirališta, pretvorio sam se iz ubojice u zaštitnika.
Nasmijao sam se s njim, prisjećajući se kako sam bio uvjeren da Bella nikad neće trebati zaštitu od ničega osim od mene. U mom je smijehu postojala granica, jer bez obzira na sve, to je još uvijek bilo posve točno.

Čekao sam sam u Carlisleovom uredu – jedan od najduljih sati koje sam proživio – osluškujući misli cijele bolnice.
Tyler Crowley, vozač kamioneta, je bio više ozlijeđen nego Bella, i pažnje se stalno usmjeravala na njega dok je ona čekala na rendgen. Carlisle se držao postrance, vjerujući stažistima da je djevojka samo lakše ozlijeđena. To me zabrinulo, ali sam znao da je u pravu. Jedan pogled na njegovo lice i podsjetila bi se na mene, na činjenicu da nešto nije uredu s mojom obitelji i to bi je možda navelo da govori.
Sigurno je imala voljnog partnera za razgovor. Tyler je bio prožet krivnjom da ju je skoro ubio i izgledalo je kao da ne može zušutjeti o tome. Kako on nije primjetio?
Bio je napet trenutak kad ju je Tyler upitao kako se sklonila s puta.
Čekao sam, nisam disao, dok je ona oklijevala.
''Hm…'' čuo sam je kad je rekla. Onda je šutjela toliko da se Tyler počeo pitati je li je pitanje zbunilo. Konačno je nastavila. ''Edward me povukao s puta.''
Izdahnuo sam. I onda mi se disanje ubrzalo. Nikad je prije nisam čuo da izgovara moje ime. Sviđalo mi se kako je zvučalo – čak iako sam ga čuo samo Tylerovim mislima. Želio sam to čuti samo za sebe…
''Edward Cullen'' rekla je, kada Tyler nije razumio na koga je mislila. Našao sam se pored vrata, držeći ruku na kvaki. Želja da je vidim je sve više jačala. Morao sam se upozoriti na potreban oprez.
''Stajao je odmah do mene.''
''Cullen?'' Huh. To je čudno. ''Nisam ga vidio.'' Zakleo bih se… ''Wow, sve je bilo tako brzo, valjda. Je li on dobro?''
''Mislim da je. Ovdje je negdje, ali njega nisu natjerali da legne na nosila.''
Vidio sam brižljiv pogled na njenom licu, sumnju koja joj je prelazila preko očiju, ali te malene promjene u izrazu lica bile su izgubljene u Tylerovom umu.
Zgodna je, mislio je, skoro iznenađen. Čak i sva zbrkana. Nije moj uobičajeni tip, ipak… trebao bih je izvesti van. Iskupiti se za danas…
Bio sam vani u hodniku, onda već na pola puta do ambulante, bez da sam na sekundu promislio o tome što radim. Srećom, sestra je ušla u sobu prije mene – bio je Bellin red na rendgen. Naslonio sam se na zid u mračnom kutu, taman iza ugla, i pokušao se usredotočiti na sebe dok se ona odmicala.
Nije me briga što Tyler misli da je lijepa. Svatko bi to primijetio. Nije bilo razloga da osjećam… kako se osjećam? Živčano? Ili je ljutnja bliža istini? To nije imalo smisla.
Ostao sam na mjestu koliko sam najviše mogao, ali nestrpljivost me pobijedila i okrenuo sam se natrag prema radiološkoj sobi. Već su je premakli na hitnu, ali uspio sam se naviriti na njene rendgenske slike dok je sestra bila okrenuta.
Osjetio sam olakšanje. Glava joj je bila uredu. Nisam je ozlijedio, previše.
Carlisle me tamo uhvatio
Izgledaš bolje, komentirao je.
Samo sam nastavio gledati pred sebe. Nismo bili sami, hodnici su bili puni liječnika i posjetitelja.
Ah, da. Stavio je njene slike na osvijetljenu ploču, ali nisam trebao ponovno gledati. Vidim. Ona je posve uredu. Dobro obavljeno, Edward.
Zvuk očevog odobrenja pomiješao je reakcije u meni. Trebao sam biti zadovoljan, iako sam znao da on ne bi odobravao ono što sam sada namjeravao napraviti. Zapravo, on to ne bi odobravao da je znao moje prave namjere…
''Mislim da ću otići porazgovarati s njom – prije nego vidi tebe,'' mrmljao sam ispod glasa. ''ponašaj se prirodno. Kao da se ništa nije dogodilo. Izgladi sve.'' Sve prihvatljivi razlozi.
Carlisle je odsutno mrmljao još uvijek gledajući u snimke. ''Dobra ideja. Hmm.''
Pogledao sam da vidim što mu je okupiralo pažnju.
Pogledaj sve te zarasle ozlijede! Koliko ju je puta majka ispustila?
Carlisle se nasmijao svojoj šali.
''Počinjem misliti da djevojka jednostavno nema sreće. Uvijek je u krivo vrijeme na krivom mjestu.''
Forks je definitivno krivo mjesto za nju, dok si ti ovdje.
Ustuknuo sam.
Idi. Izgladi stvari. Brzo ću ti se pridružiti.
Brzo sam se udaljio, osjećajući krivnju. Možda sam bio predobar lažljivac, kad sam uspio prevariti Carlislea.
Kada sam došao na hitnu, Tyler je mrmljao ispod glasa, još uvijek se ispričavajući. Djevojka je pokušavala izbjeći njegove isprike pretvarajući se da spava. Oči su joj bile zatvorene, ali disanje joj nije bilo izjednačeno, i onda i sada prsti su joj se nestrpljivo trzali.
Dug trenutak sam joj gledao u lice. Ovo je bio posljednji put da je vidim. Ta mi je činjenica uzrokovala oštro probadanje u prsima. Je li to bilo zato jer sam mrzio ostavljati zagonetke neriješenima? To nije izgledalo dovoljno za objašnjenje.
Konačno, duboko sam udahnuo i približio se.
Kada me Tyler vidio počeo je govoriti, ali stavio sam prst na usnice.
''Spava li?'' prošaptao sam.
Belline oči su se otvorile i usredotočile na moje lice. Oči su joj se širom otvorile, a onda suzile u ljutnji i sumnji. Sjetio sam se da imam ulogu koju moram odigrati, pa sam joj se nasmiješio kao da se ništa neobično nije jutros dogodilo – osim jakog udarca u njenu glavu i umišljenog divljeg trčanja.
''Hej, Edward,'' rekao je Tyler. ''Zbilja mi je žao – ''
Podigao sam ruku da zaustavim njegovo ispričavanje. ''Nema krvi, nema greške,'' rekao sam brzo. Bez razmišljanja, previše sam se nasmijao privatnoj šali.
Bilo je nevjerojatno lako ignorirati Tylera, koji nije ležao dalje od četiri metra od mene, prekrivenog svježom krvi. Nikad nisam razumio kako je to Carlisleu uspijevalo – ignorirati krv pacijenata i liječiti ih. Zar ne bi stalno iskušenje bilo preometajuće, preopasno…? Ali, sada… mogao sam razumjeti kako, ako si usredotočen dovoljno jako, iskušenja uopće nije bilo.
Čak i svježa i izložena, Tylerova krv nije se mogla mjeriti s Bellinom.
Držao sam razmak od nje, sjedajući na kraj Tylerova madraca.
''Pa, što je zaključak?'' upitao sam je
Malo je napućila donju usnicu. ''Sve je uredu sa mnom, ali me ne žele pustiti. Kako to da ti nisi kao mi ostali oblijepljen flasterima?''
Njena nestrpljivost me opet nasmijala.
Sada sam mogao čuti Carlislea na hodniku.
''Sve se vrti oko toga koga poznaš,'' glatko sam rekao. '' Ali ne brini, došao sam te izvući.''
Gledao sam pažljivo njenu reakciju dok mi je otac ulazio u prostoriju. Oči su joj se širom otvorile, a usta su joj se otvorila od iznenađenja. Zarežao sam u sebi. Da, sigurno je primijetila sličnosti.
''Pa, gospođice Swan, kako se osjećate?'' pitao je Carlisle. Imao je prekrasne umirujuće manire koji su za tren smirivali pacijente. Nisam mogao reći kako je to utjecalo na Bellu.
''Dobro sam,'' tiho je rekla.
Carlisle je pričvrstio njene slike s rendgena na svjetleću ploču iznad kreveta. ''Slike izgledaju dobro. Boli li te glava? Edward je rekao da si dosta jako udarila.''
Kimnula je i rekla, ''dobro sam'', opet, ali, ovaj joj se put u glas uvukla nestrpljivost. Onda me poprijeko pogledala.
Carlisle joj je prišao i prošao joj prstima preko glave sve dok joj ispod kose nije pronašao oteklinu.
Potresao me val emocije.
Već sam vidio Carlislea tisuću puta kako radi s ljudima. Prije mnogo godina, čak sam mu neformalno i asistirao – ipak, samo u situacijama gdje nije bilo krvi. Tako da mi nije bilo ništa novo gledati ga kako pregledava djevojku kao da je čovjek, kao što i je. Mnogo sam puta zavidio njegovoj kontroli, ali ovo nije bila ta emocija. Zavidio sam mu na više od kontrole. Čeznuo sam za razlikom među Carlislea i mene – na tome da ju je on mogao tako nježno dotaknuti, bez straha, znajući da joj nikad ne bi naudio…
Trznula se i ja sam se skvrčio na sjedalu. Morao sam se koncentrirati na trenutak da zadržim tijelo opuštenim.
''Slabije?'' pitao je Carlisle.
Glava joj se trznula. '' Ne baš'', rekla je.
Sastavio sam još jedan malen djelić njenog karaktera: bila je hrabra. Nije voljela pokazivati slabost.
Vjerojatno najranjivije biće koje sam ikad vidio, nije se htjelo doimati slabim. Cerekanje mi je prešlo preko usana.
Još me jednom poprijeko pogledala.
''Pa,'' rekao je Carlisle. '' Otac ti je u čekaonici – možeš otići s njim kući. Ali vrati se ako osjetiš vrtoglavicu ili budeš imala probleme s vidom.''
Otac joj je ovdje? Prošao sam kroz misli pretrpane čekaonice, ali nisam uspio izdvojiti njegov tih glas iz grupe prije nego je ona opet progovorila.
''Mogu li se vratiti u školu?''
''Možda bi trebala usporiti danas,'' sugerirao je Carlisle.
Oči su joj se opet vratile na mene. ''Može li on u školu?''
Ponašaj se normalno, prijeđi preko stvari… zaboravi kako se osjećaš kad te pogleda u oči…
''Netko mora proširiti dobre vijesti da smo preživjeli,'' rekao sam.
''Zapravo,'' ispravio me Carlisle, ''većina škole je u čekaonici.''
Predvidio sam njenu reakciju ovaj put – njenu odbojnost prema pažnji. Nije me razočarala.
''Oh ne,'' uzdahnula je, i prekrila rukama lice.
Sviđalo mi se što sam konačno pogodio. Počinjao sam je razumijevati…
''Želiš li ostati?'' pitao je Carlisle.
''Ne, ne!'' rekla je brzo, prebacujući noge preko madraca i sjedajući, kad su joj noge dotakle pod krenula je prema naprijed, izgubila ravnotežu i pala u Carlisleove ruke. Uhvatio ju je i smirio.
''Ja jesam dobro,'' rekla je prije nego je Carlisle prokomentirao, dosta ružičasta u obrazima.
Naravno da to Carlisleu nije smetalo. Pobrinuo se da je stabilna, i onda je pustio.
''Uzmi Tylenol protiv bolova'', naredio je.
''Ne boli toliko.''
Carlisle se nasmijao dok joj je potpisivao karton. ''Zvuči kao da si imala vrlo mnogo sreće.''
Polako je okrenula lice prema meni, i gledala me širom otvorenim očima. ''Srećom, dogodilo se da je Edward stajao pored mene.''
''Oh, pa, da,'' Carlisle se brzo složio, čuvši joj u glasu ono što sam i ja čuo. Nije sumnju otpisala kao nešto što je zamislila. Ne još.
Sva je tvoja, Carlisle je pomislio. Riješi to najbolje što znaš.
''Puno hvala,'' prošaptao sam, brzo i tiho. Nijedan čovjek me nije mogao čuti. Carlisleove usne su se malo izvile na znak mog sarkazma i okrenuo se Tyleru. ''Bojim se da ćeš ti morati ostati s nama malo duže,'' rekao je i počeo pregledavati posjekotine koje su nastale lomom vjetrobranskog stakla.
Pa, ja sam napravio nered, jedino je pošteno da ga ja i riješim.
Bella mi je promišljeno hodala u susret, nije zastajala sve dok nije bila neugodno blizu. Sjetio sam se kako sam se nadao, prije sve ove gužve, da će mi prići… Ovo je bilo kao ruganje toj misli.
''Mogu li razgovarati s tobom na minutu?'' prosiktala je.
Njen vrući dah mi je pročešljao licem i morao sam ustuknuti korak. Njene optužbe nisu jenjavale. Svaki put kad je bila blizu mene, pojavili su mi se svi najgori, najnasrtljiviji instinkti. Otrov mi je curio u ustima i tijelo mi je žudjelo za napadom – da joj povučem tijelo u svoje ruke i zabijem joj zube u grlo.
Um mi je bio jači od tijela, ali jedva.
''Otac te čeka,'' podsjetio sam je, čvrsto stisnutim ustima.
Prešla je pogledom preko Carlislea i Tylera. Tyler nije na nas uopće obraćao pažnju, ali je zato Carlisle motrio svaki moj udah.
Pažljivo Edward.
''Željela bih razgovarati nasamo s tobom, ako nemaš ništa protiv,'' inzistirala je tihim glasom.
Htio sam joj reći da imam jako puno protiv, ali sam znao da ću s vremenom to morati učiniti. Mogao bih se i pomiriti s tim.
Bio sam pun konfliktnih emocija dok sam se iskrao iz sobe, slušajući njene korake iza sebe, pokušavajući me stići.
Sada sam trebao postaviti predstavu. Znao sam ulogu koju moram odigrati – imao sam nižu ulogu: bio sam nitkov. Lagao bih, ismijavao i bio okrutan.
Išao sam protiv svih mojih boljih nagona – ljudskih nagona koje sam čuvao sve ove godine. Nikad kao sada nisam ovoliko želio očuvati povjerenje, kad ga moram nepovratno uništiti.
Stvar je pogoršavala činjenica da će joj ovo biti posljednje sjećanje na mene. Ovo je bila moja oproštajna scena.
Okrenuo sam se prema njoj.
''Što hoćeš?'' Hladno sam je upitao.
Nagnula se nazad zbog moje agresivnosti. Oči su joj se zbunile, taj me izraz njena lica progonio…
''Duguješ mi objašnjenje,'' rekla je tankim glasom; blijedo lice joj se sjajilo.
Bilo mi je vrlo teško održati glas grubim. ''Spasio sam ti život – ništa ti ne dugujem.''
Ustuknula je – peklo je kao kiselina gledati kako su je moje riječi povrijedile.
'' Obećao si,'' prošaptala je.
''Bella, udarila si glavom, ne znaš što pričaš.''
Isturila je bradu. ''Moja je glava posve uredu.''
Sada je bila ljuta, i to mi je olakšalo. Susreo sam njen odsjaj, i napravio lice još više neprijateljsko.
''Što želiš od mene, Bella?''
''Želim znati istinu. Želim znati, zašto lažem za tebe.''
Ono što je željela bilo je jedino pošteno – frustriralo me što je moram odbiti.
''Što ti misliš da se dogodilo?'' Umalo sam zarežao na nju.
Riječi su joj krenule kao bujica. ''Sve što znam je da nisi bio ni blizu mene – Tyler te nije vidio, također, zato mi nemoj govoriti da sam prejako udarila glavom. Znam da nas je kamionet trebao oboje udariti – a nije, a tvoje su ruke ostavile udubinu na njemu – i ostavio si udubinu na drugom autu, a uopće nisi ozlijeđen – i da mi je kamionet trebao zgnječiti noge, ali ti si ga držao podignutog…'' Odjednom je stisnula zube i oči su joj blistale od neprigušenih suza.
Gledao sam je, podrugljivo, iako sve što sam osjećao bio je strah; vidjela je sve.
''Ti misliš da sam podigao kamionet s tebe?'' Sarkastično sam upitao.
Odgovorila je odlučnim kimanjem glave.
Glas mi je postao podrugljiviji. ''Nitko ti neće vjerovati, to znaš.''
Potrudila se da kontrolira ljutnju. Kada je progovorila, izrekla je svaku riječ vrlo promišljeno. '' Neću nikome reći.''
Mislila je to ozbiljno – mogao sam joj to vidjeti u očima. Iako bijesna i izdana, čuvala bi moju tajnu.
Zašto?
Šok mi je uništio pažljivo napravljen izraz lica na pola sekunde, i onda sam se smirio.
''Zašto je to uopće bitno?'' Pitao sam, pokušavajući održati glas grubim.
''Bitno je meni,'' izražajno je rekla. ''Ne volim lagati – zato je bolje da razlog zašto to radim bude dobar.''
Tražila me da joj vjerujem. Baš kao što sam i želio da mi ona vjeruje. Ali to je bila crta koju nisam mogao prijeći.
Glas mi je ostao bešćutan. ''Ne možeš li mi samo zahvaliti i prijeći preko toga?''
''Hvala ti,'' rekla je, i onda bijesno zašutjela, čekajući.
''Nećeš se ostaviti toga, zar ne?''
''Ne.''
''U tom slučaju…'' Nisam joj mogao reći istinu ako sam htio…a nisam htio.
Radije bih htio da ona sama izmisli priču, nego da zna što sam, jer ništa ne može biti gore od istine – bio sam živuća noćna mora, ravno sa stranica horor priče.
''Nadam se da ćeš uživati u razočaranju.''
Mrštili smo se jedno drugome. Bilo je čudno kako je blago njena ljutnja djelovala na mene. Kao bijesni mačić; mekan i bezopasan, i posve nesvjestan svoje ranjivosti.
Zacrvenila se i ponovno stisnula zube. ''Zašto si se uopće mučio?''
Njeno pitanje nisam očekivao i nisam imao odgovor na njega. Izgubio sam oslonac u ulozi koju sam igrao. Osjetio sam kako mi je maska pala s lica, i rekao sam joj – ovaj put – istinu.
''Ne znam.''
Zapamtio sam joj lice posljednji put – i dalje je imalo naznake ljutnje, krv joj još nije nestala s obraza – i onda sam se okrenuo i otišao od nje.

 
01.02.2010.

2. Otvorena knjiga

Oslonio sam se na meki nanos snijega, puštajući da se suhi prah oblikuje pod mojom težinom. Koža mi se ohladila tako da je pristajala sa zrakom oko mene, i male komadiće leda sam osjetio pod kožom kao baršun.

Nebo iznad mene bilo je čisto, briljantno sa zvijezdama, na nekim mjestima sjajeći se plavičasto, na drugim žućkasto. Zvijezde su stvarale veličanstvene, vrludave oblike naspram crnog svemira – impresivan prizor. Nevjerojatno lijepo. Radije, trebalo je biti nevjerojatno. Bilo bi, kada bih bio sposoban istinski pogledati.
Nije mi bilo ništa bolje. Prošlo je šest dana, šest dana koliko sam se krio ovdje, u praznoj divljini Denalija, ali nisam bio ništa bliži slobodi nego onog trenutka kad sam prvi put uhvatio njen miris. Kada sam zurio u okićeno nebo, kao da je postojala prepreka između njegove ljepote i mojih očiju. Prepreka je bila lice, neosobito ljudsko lice, ali jednostavno ga nisam uspio istjerati iz uma.
Čuo sam približavanje misli, prije nego sam čuo korake koji su ih pratili. Zvuk kretanja bio je samo nerazgovijetan šapat po prahu. Nisam bio iznenađen što me Tanya pratila do ovdje. Znao sam da je prevrtala po ovom razgovoru prošlih dana, odgađajući ga sve dok nije bila sigurna što želi reći.
Pojavila se u videokrugu pedesetak metara od mene, živahno skočivši na vrh crne stijene i tamo održavajući ravnotežu. Tanyina koža bila je srebrna pod svjetlosti zvijezda, a njene duge kovrče inače blijede, poprimile su ružičastu boju. Žute oči zablještale su nakon što me locirala napola zakopanog u snijegu, u usne su joj se polako razvukle u smiješak. Izvrsno. Kada bih je mogao vidjeti. Uzdahnuo sam.
Čučnula je, prsti su joj doticali kamen, i tijelo joj se savilo.
Topovska kugla, pomislila je.
Bacila se u zrak; oblik tijela joj je postao tamna, uvijena sjena kada se graciozno ispružila između mene i zvijezda. Savila se u kuglu nakon što je srušila nasip snijega pored mene. Mećava snijega podigla se oko mene. Zvijezde su se zatamnile kada sam se našao duboko zakopan u meke kao perje ledene kristale.
Ponovno sam uzdahnuo, ali se nisam pomaknuo da se iskopam. Crnoća ispod snijega nije ni pogoršala ni poboljšala pogled. I dalje sam vidio isto lice.
''Edward?''
Onda je snijeg ponovno poletio, kad me Tanya brzo otkopala. Maknula mi je snijeg s nepomičnog lica, izbjegavajući me pogledati u oči.
''Oprosti'', promrmljala je. '' Šalila sam se''.
''Znam. Bilo je smiješno.''
Usne su joj se savile.
''Irina i Kate su rekle da te trebam ostaviti na miru. Misle da ti idem na živce.''
''Uopće ne'', uvjerio sam je. '' Naprotiv, ja sam taj koji je nepristojan – grozno nepristojan. Zbilja mi je žao.''

Ideš kući, zar ne? Pomislila je.
''Nisam još... posve... odlučio.''
Ali ne ostaješ ni ovdje. Sad su joj misli bile sjetne, žalosne.
''Ne. Izgleda da ne...pomaže.''
Napravila je grimasu. ''Moja krivnja, zar ne?''
''Naravno da ne,'' glatko sam izlagao.
Ne budi džentlmen.
Nasmijao sam se.
Radim ti neugodnosti, optužila se.
''Ne.''
Podigla je jednu obrvu, izraz tolike sumnje da sam se morao nasmijati. Jedan kratak osmijeh, praćen još jednim uzdahom.
''Uredu,'' priznao sam. ''Pomalo.''
I ona je uzdahnula i stavila ruke pod bradu. Misli su joj bile razočarane.
''Tisuću puta si ljepša od zvijezda, Tanya. Naravno, ti si posve svjesna toga. Nemoj dopustiti da ti moja tvrdoglavost potkopa samopouzdanje.'' Zacerekao sam se nevjerojatnosti toga.
''Nisam navikla na odbijanje'' progunđala je i napućila donju usnu.
''Naravno da nisi,'' složio sam se, i pokušao s malo uspjeha blokirati naviranje njenog sjećanja o uspješnim osvajanjima. Većinom je preferirala ljudske muškarce – prvo, bilo ih je mnogo više, s dodatkom da su bili meki i topli. I uvijek požudni, definitivno.
''Smrtnici'', zezao sam je, nadajući se da ću prekinuti slike koje su joj izvirale iz glave. Namrštila se, svijetleći zubima. ''Originalni.''
Suprotno Carlisleu, Tanya i njene sestre su polako otkrivale savjest. Na kraju, njihova sklonost ljudskim muškarcima ih je okrenula od krvoprolića. Sada su muškarci koje su voljele...živi.
''Kada si se pojavio ovdje,'' polako je rekla. ''Pomislila sam da ...''
Znao sam što je pomislila. I mogao sam pogoditi što je osjećala. Ali trenutno nisam bio u najboljem stanju za analitička promišljanja.

''Pomislila si da sam se predomislio.''
''Da.'' Namrštila se.
''Užasno mi je žao što se poigravam s tvojim očekivanjima, Tanya. Nisam htio – nisam mislio. Samo je to što sam ih napustio...u žurbi.''
''Da ne pretpostavljam da ćeš mi reći zašto...?''
Savio sam noge pod ruke i jako se prignuo. ''Ne želim pričati o tome.''
Tanya, Irina i Kate bile su jako dobre u životu za koji su se opredijelile. U nekim pogledima bolje čak i od Carlislea. Unatoč suludoj blizini koju su si dopuštale s onima – koji su im nekoć bili – plijen, nisu radile pogreške. Bio sam previše posramljen da priznam Tanyi svoju slabost.
''Problemi s ženama?'', pogodila je ignorirajući moje opiranje. Ispustio sam turoban osmjeh. ''Ne na način na koji misliš.''
''Onda je zašutila.'' Slušao sam joj misli dok je prelazila kroz različita pogađanja, pokušavajući protumačiti značenje mojih riječi.

''Nisi ni blizu'', rekao sam joj.
''Jedan nagovještaj?'' pitala je.
''Molim te, pusti to, Tanya.''
I dalje je bila tiho, spekulirajući. Ignorirao sam je, uzaludno pokušavajući razaznati zvijezde. Odustala je nakon tihog trenutka, i misli su joj poprimile drugi pravac. Kamo ćeš otići, Edwarde, kada odeš? Nazad Carlisleu?
''Ne znam baš, '' prošaptao sam.
Kamo ću otići? Nisam mogao zamisliti nijedno mjesto na svijetu koje bi me interesiralo. Nije bilo ništa što sam htio vidjeti ili raditi. Jer, bez obzira kamo otišao, neću ići prema nikamo – bježat ću.
Mrzio sam to. Kada sam postao takva kukavica?
Tanya je prebacila svoju tanku ruku oko mojih ramena. Ukočio sam se, ali nisam ustuknuo od dodira. Nije ovo shvaćala kao ništa više od prijateljske utjehe. Većinom. ''Mislim da ćeš se vratiti,'' rekla je glasom koji je još samo malo nagoviještao njen davno izgubljen ruski naglasak. Bez obzira što je...ili tko je...taj tko te lovi. Suočit ćeš se s njim. Ti si taj tip.
Misli su joj se podudarale s riječima. Pokušao sam prigrliti viziju sebe koju je nosila u glavi. Onu koja se suočava sa stvarima. Bilo je ugodno ponovno razmišljati o sebi na taj način. Nikad nisam sumnjao u svoju hrabrost, svoju sposobnost da se suočim s teškoćama, prije tog užasnog sata biologije u srednjoj školi, tako nedavnog.
Poljubio sam je u obraz, brzo se povlačeći nakon što je stisnula lice uz moje, usne su joj se opet namrštile. Tužno se smješkala mojoj brzini.
''Hvala ti, Tanya. Trebao sam to čuti.''
Misli su joj poprimile jadan ton. ''Dobrodošao si, valjda. Želim samo da budeš razumniji, Edward.''
''Oprosti, Tanya. Znaš da si predobra za mene. Ja još... samo nisam našao ono što tražim.''
''Pa, ako odeš prije nego te još jednom vidim...zbogom, Edward.''
''Zbogom, Tanya.'' Kada sam rekao te riječi, mogao sam vidjeti. Mogao sam se vidjeti kako odlazim. Da sam dosta snažan da s vratim na jedinom mjesto gdje sam želio biti. ''Hvala, još jednom.''
Bila je na nogama u jednom brzom pokretu, i onda je otrčala, klizeći preko snijega tako brzo da joj stopala nisu imala vremena stati u snijeg, nije ostavila tragove za sobom.
Usne su mi se izvile u razočaranju. Nisam volio nanositi Tanyi bol, iako joj osjećaji nisu bili duboki, posve nevini, i u svakom slučaju, ne neki koje bih mogao uzvratiti. I dalje se nisam uopće osjećao kao džentlmen.
Položio sam bradu na koljena i nastavio gledati u zvijezde i uhvatio se kako sam nemiran što sam sam.
Znao sam da bi me Alice vidjela kako se vraćam kući, da bi rekla ostalima. To bi ih usrećilo – ponajviše Carlislea i Esme. Ali zagledao sam se još malo u zvijezde, pokušavajući vidjeti prijašnje lice u glavi. Između mene i briljantnih svjetala na nebu, par zbunjenih čokoladno-smeđih očiju me gledao, i činilo se kao da pitaju, što ova odluka znači za njih. Naravno, nisam bio siguran, je li to bila informacija koju su njene znatiželjne oči tražile. Čak i u mašti, nisam mogao čuti njene misli. Oči Belle Swan nastavile su me ispitivati, i nesmetan pogled na zvijezde me i dalje ometao. S teškim uzdahom, odustao sam i ustao na noge. Ako budem trčao¸vratit ću se u Carlisleov auto za manje od sata...
U žurbi da vidim obitelj – i željno očekujući da budem Edward koji se suočava sa stvarima – potrčao sam preko zvjezdanog snježnog polja, ne ostavljajući tragove.

''Bit će uredu,'' odahnula je Alice. Oči joj nisu bile usredotočene i Jasper ju je lagano držao za zglob, vodeći je kroz kafeteriju. Rosalie i Emmett vodili su, Emmett je apsurdno nalikovao tjelesnom čuvaru u središtu neprijateljskog teritorija. Rose je izgledala oprezno, također, ali više iziritirano nego zaštitnički.
''Naravno da bude,'' progunđao sam. Njihovo ponašanje bilo je smiješno. Da nisam mislio da se ne mogu nositi s ovim trenutkom, ostao bih kod kuće.
Iznenadna promjena, našeg normalnog, inače zaigranog jutra – noćas je sniježilo, i Emmett i Jasper su iskoristili moju odsutnost da me bombardiraju s grudama otopljenog snijega; kada im je dosadio moj manjak zainteresiranosti, okrenuli su se jedan prema drugom – ova pretjerana energija bila bi komična da nije bila iritantna.
''Još nije ovdje, ali budući da će doći... neće biti uz vjetar ako sjednemo na uobičajeno mjesto.''
''Naravno da ćemo sjesti na naše uobičajeno mjesto. Prestani, Alice. Ideš mi na živce. Bit ću posve uredu.''
Pogledala je nakratko prema Jasperu koji joj je pomogao da sjedne, i oči su joj se konačno fokusirale na moje lice.
''Hmm,'' rekla je, zvučeći iznenađeno. ''Mislim da si u pravu.''
''Naravno da jesam,'' promrsio sam.
Mrzio sam biti njihova briga. Odjednom sam osjetio simpatiju prema Jasperu, prisjećajući se koliko smo se mi puta ponašali prezaštitnički prema njemu.
Nakratko je uhvatio moj pogled i namrštio se.
Iritantno, zar ne?
Kimnuo sam.
Zar mi se prije samo tjedan dana, ova duga, siva soba činila tako ubojito dosadnom?
Da mi se činilo kao da sam u njoj u snu, kao u komi?
Danas su mi živci bili čvrsto zategnuti – klavirske žice, zategnute da se oglase na najmanji pritisak. Osjetila su mi bila na oprezu; skenirao sam svaki zvuk, svaki pogled, svaki pokret zraka koji me dotakao, svaku misao. Posebno misli. Postojao je samo jedan osjet koji sam držao zaključanim, odbijajući upotrijebiti ga. Njuh, naravno. Nisam disao.
Očekivao sam da ću čuti više o Cullenovima u mislima koje sam filtrirao. Čekao sam cijeli dan, tražeći bilo kojeg novog poznanika Belle Swan kojem se možda povjerila, pokušavajući vidjeti pravac kojim bi krenuo novi trač. Ali nije bilo ničega. Nitko nije primijetio vampire u kafeteriji, sve je bilo isto kao i prije, prije nego je nova cura došla. Nekoliko ljudi je još mislilo o njoj, još uvijek iste misli od prošlog tjedna. Umjesto da sam to smatrao neizrecivo dosadnim, sad sam bio fasciniran.

Zar nikom nije rekla ništa o meni?
Nije bilo šanse da nije primijetila moj crn, ubojit odsjaj. Vidio sam da je reagirala na njega. Sigurno, nasmrt sam je preplašio. Bio sam uvjeren da bi to spomenula nekome, možda čak preuveličala priču da ju poboljša. Dajući mi par manijačkih crta ličnosti.
A onda, čak me i čula da se pokušavam izvući sa zajedničkog sata biologije. Mora da se pitala, nakon što je vidjela moj izraz lica, da je ona uzrok. Normalna djevojka bi se raspitivala okolo, uspoređivala svoje iskustvo s drugima, tražila za neki sličan uzrok koji bi objasnio moje ponašanje, da se ne bi osjećala izdvojenom. Ljudi su oduvijek i stalno u očajničkoj potrebi da se osjećaju normalnima, da se uklope. Da se stope sa svima oko njih, kao krdo ovaca. Potreba je naročito jaka tijekom nesigurnih adolescentskih godina. Ova djevojka neće biti iznimka pravilu.
Ali nitko nije obratio pažnju na nas, koji smo sjedili ovdje, za našim svakidašnjim stolom. Bella je sigurno iznimno sramežljiva, čim to nije nikome povjerila. Možda je razgovarala sa svojim ocem, možda je to bila najsnažnija veza...iako to je malo vjerojatno, uzimajući u obzir činjenicu da je tijekom života tako malo vremena provela s njim. Majci bi bila bliža. Ipak, mogao bih proći pored načelnika Swana da poslušam što misli.
''Išta novo?'' upitao je Jasper.
''Ništa. Ona...sigurno nije ništa rekla.''
Svi su podigli obrvu na ovu vijest.
''Možda nisi toliko strašan, koliko misliš,'' rekao je Emmett, cerekajući se. ''Kladim se da bi je mogao bolje preplašiti nego ti.''
Preokrenuo sam očima.
''Pitam se zašto...?'' Mozgao je ponovno o mojoj teoriji o njenoj unikatnoj tišini.
''Već sam prošao tu teoriju. Ne znam.''
''Ulazi,'' mrmljala je Alice. Osjetio sam kako mi je tijelo ukočilo. '' Pokušaj izgledati ljudsko.''
''Ljudsko, kažeš?'' Pitao je Emmett.
Prvo je podignuo desnu ruku, savijajući prste oko grude snijega koju je sakrio u šaci. Naravno, nije se otopila. Stisnuo ju je u grudu. Držao je oči na Jasperu, ali vidio sam smjer njegovih misli. Alice, također. Kad je iznenada bacio grudu na nju, ona je samo lagano, ali vrlo brzo zavrtila prste i odgurnula grudu. Preletjela je preko kafeterije, prebrzo da je ljudske oči vide, i udarila s oštrim zvukom u cigleni zid. On se također okrhnuo.
Glave u tom uglu prostorije okrenule su se i zagledale u hrpu slomljenog leda i cigle na podu, te se počeli osvrtati u potrazi za krivcem. Nisu gledali dalje od par stolova u blizini. Nitko nije gledao u nas.
''Vrlo ljudski, Emmett,'' rekla je Rosalie cinično. ''Zašto jednostavno nisi srušio rukama taj zid?''
''Bilo bi mnogo impresivnije, draga, da si ti to učinila.''
Pokušao sam obratiti pozornost na njih, pokušavajući zadržati izraz lica kao da sam dio njihove zezancije. Nisam si dozvolio da gledam u pravcu gdje je stajala. Ali to je bilo sve što sam slušao.
Mogao sam čuti Jessicinu netrpeljivost prema novoj djevojci, koja se činila kao da je ometena, također, stojeći nepokretno u redu. Vidio sam u Jessicinim mislima, da su obrazi Belle Swan odjednom postali ružičasti od naleta krvi.
Disao sam kratkim, plitkim udisajima, u pripravnosti da prekinem disati na bilo koji znak njenog mirisa u zraku koji me okruživao.
Mike Newton je bio s dvije cure. Čuo sam oba njegova glasa, mentalni i verbalni, kada je pitao Jessicu što nije u redu sa Swanicom. Nije mi se sviđao ton njegovih misli koje su se obavijale oko nje, dok su mu fantazijice koje si je složio u glavi zamagljivale um, gledajući je kako se prenula i podigla pogled kao da je zaboravila gdje je.
''Ništa,'' čuo sam Bellu kako je rekla tihim, čistim glasom. Činilo mi se da je zvučao kao zvono preko brbljanja u kafeteriji, ali znao sam da je to samo posljedica toga što sam bio tako usredotočen na njega.
''Uzet ću samo sok danas,'' nastavila se pomicati u redu. Nisam si mogao pomoći da ne pogledam brzo u njenom smjeru. Gledala je u pod, a krv joj je polako nestajala iz lica. Brzo sam skrenuo pogled, prema Emmettu, koji se smijao mom novom bolećivom osmjehu na licu...
Izgledaš bolesno, buraz. Preinačio sam crte lica u izraz koji je trebao djelovati opušteno i ne napeto.
Jessicca se naglas pitala o Bellinom nedostatku apetita. ''Zar nisi gladna?''
''Zapravo, malo mi je zlo.'' Glas joj je bio tiši, ali ipak vrlo čist.
Zašto se zamaram s tom zaštitničkom brigom koja je izbila odjednom iz misli Mika Newtona?
Zašto sam osjećao posesivnost prema njima? Nije moja stvar ako Mike Newton previše žudi za njom. Možda je to način na koji svi reagiraju na nju. Zar ju nisam i ja želio, instinktno, zaštititi, također? Prije nego sam je htio ubiti...
Ali, je li ona bila bolesna?
To je bilo teško za prosuditi – djelovala je tako nježno s tom prozirnom kožom... Onda sam shvatio da se i ja brinem, kao i ovaj nerazboriti dečko, i prisilio se da ne razmišljam o njenom zdravlju.
Bez obzira, nisam je volio gledati kroz Mikeove misli. Prebacio sam se na Jessicine, prateći pažljivo za koji će stol njih troje sjesti. Na sreću, sjeli su s Jessicinim uobičajenim kolegama, za jedan od prvih stolova u prostoriji. Ne uz vjetar, baš kako je Alice obećala.
Alice me trknula laktom. Ubrzo će pogledati, ponašaj se ljudski.
Stisnuo sam zube iza smješka.
''Opusti se, Edward,'' rekao je Emmet. ''Iskreno. Pa ubio si jednog čovjeka. Teško da je kraj svijeta.''
''Ti ćeš znati,'' promrmljao sam.
Emmett se nasmijao. ''Moraš naučiti preboljeti stvari. Kao ja. Vječnost je dugo vrijeme da se koprcaš u krivnji.''
Upravo tada, Alice je bacila malu grudu snijega, koju je krila, ravno Emmettu u lice.
Trepnuo je iznenađeno, i onda se nasmiješio u iščekivanju.
''Tražila si to,'' rekao je, tresući glavom punom snijega u njenom smjeru. Snijeg, koji se već otapao u toploj prostoriji, letio je s njegove kose u debelom mlazu polu-otopljene bljuzge.
''Fuj!'' Požalila se Rose, kad su ona i Alice ustuknule.
Alice se nasmijala, i svi smo se priključili. Mogao sam vidjeti u Alicinoj glavi da je isplanirala ovaj trenutak savršenstva, i znao sam da cura – trebam prestati razmišljati o njoj na taj način, kao da je jedina cura na svijetu – da Bella sada gleda kako se igramo i smijemo; gleda nas sretne i ljudske i nerealno idealne kao slike Normana Rockwella.
Alice se nastavila smijati, držeći poslužavnik gore kao štit. Cura – Bella mora da je još gledala u nas.
...bulji u Cullenove ponovno, netko je pomislio, hvatajući moju pažnju. Automatski sam pogledao prema nenamjernom pozivu, shvativši da sam prepoznao glas kad su mi oči susrele cilj – danas sam previše slušao.
Ali misli su mi samo pošle pored Jessice, i usredotočile se na pronicljiv pogled djevojke. Brzo je spustila pogled, skrivajući se iza debelog sloja kose.
Što je mislila? Frustracija kao da je bila sve silovitija kako je vrijeme protjecalo, umjesto da mi dosadi. Pokušao sam – nesiguran u ono to radim, jer nisam nikad prije to činio – ispitati tišinu mislima oko nje. Moj super sluh mi je uvijek dolazio prirodno, bez pitanja, nikad nisam morao raditi na njemu. Ali sad sam se koncentrirao, pokušavajući probiti kroz štit, kakav god da bio, koji ju je okruživao.
Ništa osim tišine.
Što je to s njom? Pomislila je Jessica, odgovarajući na moju frustraciju.
''Edward Cullen zuri u tebe,'' šapnula je u Swanicino uho, dodajući smiješak. Nije bilo nagovještaja ljubomori u njenom glasu. Izgleda da je Jessica bila iskusna u lažiranju prijateljstva.
Slušao sam, preobuzeto, curin odgovor.
''Ne izgleda ljutito, zar ne?'' šapnula joj je.
Znači, ona jest, primijetila moju reakciju prošli tjedan. Naravno da je.
Pitanje je zbunilo Jessicu – vidio sam svoje lice u njenim mislima kad je pokušavala protumačiti moj izraz lica, ali nisam vidio odgovor. Još sam bio koncentriran na djevojku, pokušavajući čuti nešto. Moj pokušaj namjeravanja nije pomagao.
''Ne,'' rekla je Jessica, i znao sam da je željela reći da –mučilo ju je iznutra, moje zurenje – iako nije bilo ni traga mučenja u njenom glasu. ''Zar bi trebao biti?''
''Mislim da mu se ne sviđam,'' cura je šapnula, nagnuvši glavu na ruku kao da se odjednom umorila. Pokušao sam razumjeti pokret, ali mogao sam samo pogađati. Možda jest bila umorna.
''Cullenovima se nitko ne sviđa,'' razuvjerila ju je Jess. ''Pa, oni ne primjećuju nikoga osim međusobno.'' Nikad ni nisu. Glas joj je bio hrpa gunđanja. ''Ali on još uvijek zuri u tebe.''
''Prestani ga gledati,'' uznemireno je rekla, mičući glavu s ruke i pogledavši Jessicu da se uvjeri da je poslušala njenu naredbu.
Jessica se nasmijala, ali je učinila što joj je rekla. Djevojka nije gledala dalje od svog stola do kraja sata. Mislio sam – mislio, naravno, nisam mogao biti siguran – da je to radila namjerno. Činilo se kao da je željela pogledati u mene. Tijelo bi joj se okrenulo polako u mom smjeru. Brada bi joj se krenula okretati, i onda bi se uhvatila, duboko udahnula, i fiksno počela zuriti u bilo koga tko bi pričao.
Ignorirao sam ostale misli oko djevojke, većinom, koje nisu bile o njoj. Mike Newton je planirao grudanje poslije škole na parkiralištu, kao da nije shvatio da se snijeg već pretvorio u kišu. Lepršanje mekih pahuljica na krovu je postalo sličnije kišnim kapima. Zar nije mogao čuti promjenu? Meni je bila preglasna.
Kada je vrijeme ručka završilo, ostao sam na svom mjestu. Ljudi su izašli i uhvatio sam se kako pokušavam razlučiti zvuk njenog koračanja od ostatka učenika, kao da je bilo nešto važno i neobično u njima. Kako glupo.
Moja se porodica, također nije pomakla. Čekali su da vide što ću ja učiniti. Hoću li otići u razred sjesti pored djevojke gdje sam mogao nanjušiti njen apsurdno snažan miris krvi, i osjetiti toplinu njenog pulsa u zraku oko mene? Jesam li dovoljno snažan za to? Ili mi je dosta za jedan dan?
''Mislim da...da je ok,'' zamuckivala je Alice. ''Um ti je miran. Mislim da ćeš izdržati jedan sat.''
Ali Alice je znala kako se brzo um može promijeniti.
''Zašto forsirati, Edward?'' pitao je Jasper. Znao sam da ne želi ispasti samodopadan jer sam sad ja onaj koji je slab, ali mogao sam čuti da je, samo malo. ''Idi kući. Uspori.''
''U čemu je stvar?'' Emmett se usprotivio. ''Ili je hoće, ili neće ubiti. Koji god način da odabere, prijeći će preko toga.''
''Ne želim se još preseliti,'' žalila se Rosalie. ''Ne želim polaziti iz početka. Skoro smo na kraju srednje škole, Emmett. Konačno.''
Bio sam podjednako razdvojen oko odluke. Želio sam, žarko sam želio, suočiti se s ovim, umjesto bježati ponovno. Ali nisam se želio ni gurati previše. Prošli tjedan je bila pogreška pustiti Jaspera onoliko dugo bez lova; je li ovo bila isto bespotrebna greška?
Nisam želio iskorijeniti svoju obitelj. Nitko od njih mi ne bi za to zahvalio. Ali želio sam otići na sat biologije. Shvatio sam da joj ponovno želim vidjeti lice.
To je odlučilo umjesto mene. Ta znatiželja. Bio sam ljut što je osjećam. Zar si nisam obećao da me tišina oko nje neće zainteresirati za nju? A opet, evo me, zainteresiran koliko najviše mogu biti. Želio sam znati što misli. Um joj je bio zatvoren, ali oči su joj bile veoma otvorene. Možda bi njih mogao pročitati.
''Ne, Rose, mislim da će biti u redu,'' Alice je rekla. ''Učvršćuje se. 93% sam sigurna da se ništa loše neće dogoditi ako ode u razred.'' Pogledala me znatiželjno, pitajući se što se promijenilo u mojim mislima da je učvrstilo njenu viziju budućnosti.
Hoće li znatiželja biti dovoljna da održi Bellu živom?
Emmett je bio u pravu, valjda – zašto se ne suočiti s tim, na bilo koji način? Suočit ću se s iskušenjem.
''Idem u razred,'' naredio sam si, ustajući od stola. Okrenuo sam se i udaljio od njih bez okretanja. Mogao sam čuti Alicinu brigu, Jasperovu kritiku, Emmettovo odobrenje i Rosalinu iziritiranost iza mene.

Udahnuo sam posljednji duboki udah na vratima učionice, i zadržao ga u plućima kada sam ušao u mali, vrući prostor.
Nisam kasnio. Gosp.Banner se još pripremao za današnji laboratorijski rad. Cura je sjedila za mojim – našim stolom, s pognutom glavom, opet, zureći u mapu po kojoj je črčkala. Proučavao sam črčkariju kako sam se približavao, zainteresiran čak i za ovu bezveznu kreaciju njenog uma, ali bilo je beznačajno. Samo nasumično črčkanje kružića unutar kružića. Možda se nije koncentrirala na uzorak, već mislila o nečem drugom?
Povukao sam stolicu s nepotrebnom gruboćom, puštajući da zagrebe po linoleumu; ljudi su se uvijek osjećali ugodnije kada su čuli buku koja je nagoviještala da im netko prilazi. Znao sam da je čula zvuk, ali nije digla pogled, ali ruka joj je promašila krug koji je crtala, čineći ga nepravilnim.
Zašto me nije pogledala? Vjerojatno je bila preplašena. Morao sam je danas razuvjeriti. Uvjeriti je da je umislila stvari od prošlog puta.
''Bok,'' rekao sam tihim glasom kojeg sam koristio kada sam želio opustiti ljude, formirajući uljudan osmjeh na usnicama koji ne bi pokazao zube.
Onda me pogledala, širom raširene smeđe oči su se prenerazile – zbunile se – i bile pune tihih pitanja. Bio je to isti izraz koji je bio prepreka u mojoj prošlotjednoj viziji.
Gledajući u te, čudne, duboke smeđe oči, shvatio sam da je mržnja – mržnja koju sam izmislio da ju je cura zaslužila samo jer je postojala – isparila. Sad nisam disao, nisam osjećao njen miris, bilo je teško povjerovati da bi itko toliko ranjiv mogao biti predmet mržnje.
Obrazi su joj se počeli crveniti, ali ništa nije rekla.
Držao sam oči na njenima, usredotočivao se samo na pitanja iz dubine, i pokušavao ignorirati boju koja mi je budila apetit. Imao sam dovoljno zraka da pričam dulje vrijeme bez udisanja.
''Zovem se Edward Cullen,'' rekao sam, iako sam znao da to zna. To je bio uljudan način za početak.
''Nisam imao priliku, predstaviti ti se prošli tjedan. Ti mora da si Bella Swan.''
Izgledala je zbunjeno – ponovno se pojavila mala bora između njenih očiju. Trebalo joj je pola sekunde dulje da odgovori nego što je bilo potrebno.
''Kako znaš moje ime?'', zahtijevala je, i glas joj je malo podrhtavao.
Mora da sam je prestrašio. To me nagnalo da osjećam krivnju; bila je tako slaba. Polako sam se nasmijao – to je bio zvuk za koji sam znao da opušta ljude. Opet, bio sam pažljiv sa zubima.
''Oh, mislim da svi znaju tvoje ime.'' Zasigurno je morala primijetiti da je bila centar pozornosti u ovoj monotoniji. ''Cijeli je grad čekao tvoj dolazak.''
Namrgodila se kao da joj je ova informacija neprijatna. Pretpostavio sam, kad si sramežljiv kao što je ona, nije ugodna ovolika pažnja. Većina je ljudi osjećala suprotno. Iako se nisu htjeli izdvajati iz čopora, u isto bi vrijeme čeznuli za pažnjom okoline.
''Ne,'' rekla je. ''Mislila sam, zašto si me nazvao Bella?''
''Je li ti Isabella draže?'' Pitao sam, zbunjen činjenicom da nisam mogao vidjeti kamo je ovo pitanje vodilo. Nisam razumio. Sigurno, mnogo je puta dala do znanja prvi dan što preferira. Jesu li svi ljudi bili toliko ograničeni bez konteksta?
''Ne, sviđa mi se Bella,'' odgovorila je, lagano naginjući glavu na stranu. Njen izraz lica – ako sam ga točno pročitao – bio je razdvojen između neugode i zbunjenosti. ''Ali mislim da me Charlie – mislim, moj tata – zove Isabella iza leđa. Izgleda da me zato ovdje svi znaju pod tim imenom.'' Koža joj je poprimila za nijansu tamniju ružičastu boju.
''Oh,'' rekao sam zgranuto, i brzo odvratio pogled od njena lica.
Upravo sam shvatio što je značilo njeno pitanje: omaknulo mi se – napravio sam grešku. Da nisam prisluškivao sve ljude prvi dan, onda bih je nazvao automatski punim imenom, kao i svi ostali. Primijetila je razliku.
Osjetio sam neugodu, vrlo je brzo shvatila moj propust. Vrlo oštroumno, posebno za nekoga tko bi trebao biti prestravljen mojom blizinom.
Ali imao sam većih problema od mnogobrojnih sumnji o meni koje je možda držala zaključane u glavi.
Nisam imao zraka. Ako sam opet želio pričati s njom, morao bih udahnuti. Bilo bi teško izbjeći razgovaranje. Na nesreću za nju, dijeljenje ovog stola učinilo ju je mojim laboratorijskim partnerom, i danas ćemo morati raditi zajedno. Činio bih se čudan – i vrlo bezobrazan – da je ignoriram dok radimo pokuse. Više bi posumnjala i bojala se…
Nagnuo sam se što dalje od nje što sam mogao bez ustajanja sa stolice stavljajući glavu u prolaz između sjedala. Ukipio sam se na stolici, stežući mišiće, i onda brzo udahnuo zrak punim plućima kroz usta.
Ahh!
Stvarno je bilo bolno. Čak i da je ne mirišem, mogao sam je osjetiti na jeziku. Grlo mi je odjednom ponovno bilo u plamenu, a žeđa jača od prvog puta prošli tjedan kad sam joj uhvatio miris.
Stisnuo sam zube i pokušao se smiriti.
''Počnimo,'' zapovjedio je Gosp.Banner.
Osjećao sam kao da je svaka mrvica samokontrole koju sam postigao za sedamdeset godina davala sve od sebe da me odvrati od djevojke, koja je gledala u stol i smješkala se.
''Dame prve, partnerice?'' Ponudio sam.
Podigla je pogled prema meni i lice joj je problijedjelo, a oči širom otvorile. Zar nešto nije bilo u redu s mojim izrazom? Je li ponovno bila prestravljena? Nije govorila.
''A, mogu i ja početi, ako želiš,'' rekao sam tiho.
''Ne,'' rekla je, i lice joj je opet prešlo iz bijele u crvenu boju. ''Ja ću prva.''
Gledao sam u pribor na stolu, mikroskop na baterije, kutijicu stakala, radije nego da gledam u krv ispod čiste kože. Još sam jednom brzo udahnuo, kroz zube, i zgrčio se kad me zaboljelo grlo.
''Profaza,'' rekla je nakon brzog pregleda. Krenula je pomaknuti stakalce, iako ga je jedva pogledala.
''Imaš li što protiv da ja pogledam?'' Instinktivno – glupo, kao da sam jedan od njene vrste – posegnuo sam da joj zadržim ruku od pomicanja stakalca. Na jednu sekunde, toplina njene kože me opekla. Bilo je kao električni impuls – sigurno, mnogo vrući od 36 stupnjeva. Toplina mi je prošla dlanom duž ruke. Izmakla je ruku ispod moje.
''Oprosti,'' promrmljao sam kroz stisnute zube. Trebao sam nekuda pogledati, pa sam zgrabio mikroskop i uporno zurio u uzorak. Bila je upravu.
''Profaza,'' složio sam se.
I dalje je bilo nesigurno pogledati u nju. Disao sam što sam tiše mogao kroz stisnute zube i pokušavao ignorirati žeđ, koncentrirao sam se na jednostavno zapisivanje, upisivao sam riječ na zadano mjesto u laboratorijsku tablicu, i onda prešao na slijedeću stranu.
Što je sada mislila? Kako se ona osjećala kad sam je dotaknuo? Moja je ruka bila ledeno hladna – odbojna. Nije bilo sumnje zašto je tako tiha.
Virnuo sam na stakalce.
''Anafaza,'' rekao sam sam sebi i zapisao na iduću crtu.
''Mogu li?'' pitala je.
Pogledao sam je, bio sam iznenađen vidjevši da drži ruku ispruženu prema mikroskopu. Nije izgledala uplašeno. Zar je zaista mislila da bih krivo odgovorio?
Nisam mogao da se ne nasmijem njenom izrazu lica koji se nadao da sam pogriješio, i prepustio sam joj mikroskop.
Gledala je u stakalce s nestrpljenjem koje je brzo nestalo, kutovi usnica su joj se spustili.
''Treće stakalce?'' pitala je, bez da je podigla pogled s mikroskopa, ali držeći ispruženu ruku. Ispustio sam idući uzorak na njenu ruku, bez da mi je koža igdje dodirnula išta njeno. Sjedenje pored nje bilo je poput sjedenja pored užarene svjetiljke. Mogao sam osjetiti kako mi se tijelo zagrijava pored njene više temperature.
Nije dugo gledala u stakalce. ''Interfaza,'' rekla je nonšalantno – možda se malo previše trudila da zvuči tako – i gurnula mikroskop prema meni. Provjerio sam – bila je opet upravu.
Tako smo i završili, progovarajući svatko po jednu riječ i bez gledanja u oči. Jedini smo završili – ostali u razredu su imali više problema s pokusom. Mike Newton kao da je imao problema s koncentracijom – pokušavao je gledati Bellu i mene.
Da je bar ostao gdje god da je otišao, pomislio je Mike, bijesno me gledajući. Hmm, zanimljivo. Nisam znao da je dečko imao nešto protiv mene. Ovo je bilo novo otkriće, otkad je djevojka došla. Još interesantnije, shvatio sam – na svoje iznenađenje – da je osjećaj obostran.
Pogledao sam prema djevojci, smeten širokim dometom razaranja i prevrata koje je, unatoč svojoj običnosti i bezopasnom izgledu, ostvarila nad mojim životom.
Nije da nisam vidio što se dešavalo s Mikeom. Zapravo je bila lijepa… na neobičan način. Više nego lijepa, lice joj je bilo zanimljivo. Ne posve simetrično – brada joj se sužavala previše od širokih kosti obraza; posebno u bojama – svijetli i tamni kontrast kože i kose; i onda, tu su bile oči, prepunjene tihim tajnama…
Oči koje su se dosađivale u mojima.
Uzvratio sam joj pogled, pokušavajući pogoditi bar jednu od tih tajni.
''Nosiš li leće?'', iznenada je upitala.
Kakvo čudno pitanje. ''Ne.'' Umalo sam se nasmijao činjenici da bih trebao popraviti vid.
''Oh,'' mrmljala je. ''Mislim da je nešto drugačije s tvojim očima.''
Odjednom sam se osjetio hladnije kad sam shvatio da nisam jedini koji pokušava pronjuškati tajne danas.
Slegnuo sam ramenima, i pogledao ravno naprijed prema profesoru koji je radio preparate. Naravno da je bilo nešto drugačije s mojim očima otkad je prošli put gledala u njih. Da se pripremim na današnje iskušenje, proveo sam cijeli tjedan u lovu, zadovoljavajući svoju žeđ što je više moguće, zapravo i previše. Prežderavao sam se životinjskom krvlju, da bih se odupro nasilnom mirisu koji se širio oko nje. Kad sam je posljednji put pogledao, oči su mi bile crne i žedne. Sada, kad mi je tijelo bilo napunjeno krvlju, oči su mi bile toplije, zlatne. Blago jantarne zbog suzbijanja žeđi.
Još jedna pogreška. Da sam vidio na što je mislila kad me pitala to pitanje, jednostavno bih rekao da. Već sam dvije godine sjedio među učenicima ove škole i jedino me ona pitala za promjenu boje očiju. Ostali, dok su se divili ljepoti moje obitelji, imali su naviku da brzo skreću pogled kad bi im uzvratili pogled. Micali bi se, blokirali detalje naše prisutnosti, na indirektan se način opirali razumijevanju. Ignoriranje je bilo blisko ljudskom umu.
Zašto je baš ova cura vidjela toliko?
Gosp.Banner se približio našem stolu. Zahvalno sam udahnuo niz svježeg zraka koji je došao za njim, prije nego se pomiješao s njenim mirisom.
''Pa, Edwarde,'' rekao je pregledavajući naše odgovore, ''ne misliš li da bi i Isabella trebala dobiti šansu s mikroskopom?''
''Bella'', automatski sam ga ispravio. ''Zapravo, ona je identificirala tri od pet uzoraka.''
Misli gosp.Bannera bile su skeptično uperene u djevojku. ''Jesi li prije već radila ovaj pokus?''
Obuzeto sam gledao dok se smijala, djelujući blago posramljeno.
''Ne s lukovim korijenom.''
''S blastulom bjelice?'' Pitao je Gosp.Banner.
''Da.''
To ga je iznenadilo. Današnji pokus je uzeo s naprednog nastavnog programa. Ozbiljno je kimnuo djevojci. ''Jesi li bila u naprednom nastavnom programu u Phoenixu?''
''Da.''
Bila je napredna, inteligentna za čovjeka. To me nije iznenadilo.
''Pa,'' rekao je gosp.Banner stisnuvši usnice. ''Valjda je dobro da ste vas dvoje laboratorijski partneri.'' Okrenuo se i odšetao mrmljajući:''tako da bar druga djeca dobiju priliku da sami nešto nauče,'' sebi u bradu. Sumnjao sam da ga je uspjela čuti. Počela je ponovno črčkati krugove na svojoj mapi. Dvije pogreške u ovih pola sata. Nije se baš iskazala. Ipak, nisam imao pojma što je mislila o meni – koliko je strahovala, koliko je sumnjala? – Znao sam da se trebam potruditi da joj ostavim što bolji dojam o sebi. Nešto što bi joj utopilo sjećanja na naš prošli grozni susret.
''Šteta za snijeg, zar ne?'' rekao sam ponovivši razgovor koji sam načuo prije od nekih učenika. Dosadna, standardna tema razgovora. Vrijeme – uvijek sigurno.
Zurila je u mene s očitom dvojbom u očima – abnormalna reakcija na moje vrlo normalno pitanje.
''Pa i ne baš,'' rekla je, ponovno me iznenadivši. Pokušao sam vratiti pravac razgovora natrag na običan smjer. Ona je došla s mnogo svjetlijeg i toplijeg mjesta – kao da joj je koža to reflektirala – i mora da joj hladnoća nije bila ugodna. Moj leden dodir sigurno nije...
''Ne voliš hladnoću,'' pogađao sam.
''I vlagu,'' složila se.
''Forks je onda mjesto na kojem ti je teško živjeti.'' Možda nisi trebala doći onda ovdje. Htio sam dodati. Možda bi se trebala vratiti kamo pripadaš. Iako, nisam bio siguran želim li to. Uvijek bi se prisjećao mirisa njene krvi – bi li postojala garancija da je ne bih pratio? Ipak, i ako ode, njen um bi zauvijek ostao misterij. Stalna, iritirajuća slagalica.
''Nemaš pojma,'' rekla je tiho, poprijeko me pogledavši na trenutak.
Njeni odgovori su mi uvijek bili iznenađujući. Tjerali su me da je pitam još više pitanja.
''Zašto si onda došla ovdje?'' zahtijevao sam, shvaćajući odmah da mi je ton bio optuživački, ne dovoljno opušten za razgovor. Pitanje je zvučalo bezobrazno, radoznalo.
''To je... komplicirano.''
Trepnula je, ostavivši sve na tome, a ja sam se umalo skvrčio od radoznalosti – radoznalost je gorila kao i moje grlo. Zapravo, shvatio sam da sam sve lakše disao; agonija je postajala podnošljivija što je bila poznatija.
''Mislim da ću shvatiti.'' Inzistirao sam. Možda će je obična znatiželja nagnati da nastavi odgovarati na moja pitanja, sve dok ih ja budem postavljao. Gledala je dolje u svoje ruke i šutjela. To me činilo nestrpljivim; želio sam joj staviti ruku pod bradu i podići joj glavu tako da joj pročitam oči. Ali to bi bilo glupo – opasno – dotaknuti joj kožu.
Odjednom je podigla pogled. Bilo je olakšanje ponovno joj moći vidjeti emocije u očima. Odgovorila je brzo, brzajući kroz riječi.
''Mama mi se preudala.''
Ah, ovo je bilo ljudsko, lako razumljivo. Tuga joj je prešla preko očiju i između njih se pojavila bora.
''To ne zvuči previše složeno,'' rekao sam. Glas mi je bio mek, bez truda da ga učinim takvim. Njena tuga me ostavila čudno bespomoćnim, želio sam da mogu učiniti nešto da je oraspoložim. Čudan nagon.
''Kad se to dogodilo?''
''Prošlog rujna.''
Duboko je izdahnula – ne baš tužno. Zadržao sam dah kad je njen vrući izdisaj došao do mog lica.
''A on se tebi ne sviđa,'' pogađao sam, pecajući više informacija.
''Ne, Phil je uredu,'' rekla je ispravljajući moju pretpostavku. Sada joj se pojavio malen smiješak u kutu usana. ''Možda premlad, ali uredu.''
Ovo nije pristajalo u scenarij koji sam si složio u glavi.
''Zašto nisi ostala s njima?'' Pitao sam, malo preradoznalim glasom. Zvučalo je kao da sam bio zabadalo. Što sam bio, priznajem.
''Phil puno putuje. Igra baseball.'' Malen osmjeh je sad bio razgovjetniji; ovaj izbor karijere ju je zabavljao.
I ja sam se nasmijao, iako nisam htio. Nisam pokušavao učiniti je spokojnom. Njen osmjeh me jednostavno nagnao da se i ja nasmiješim – da budem iskren.
''Jesam li čuo kad za njega?'' Prošao sam kroz popis profesionalnih igrača beseballa u glavi, pitajući se koji je Phil njezin...
''Vjerojatno ne. Ne igra dobro.'' Još jedan osmijeh. ''Strogo manje lige. Mnogo se seli.''
Popis u glavi mi se naglo promijenio, i sastavio sam listu mogućnosti u manje od sekunde. U isto vrijeme, zamišljao sam novi scenarij.
''I majka te poslala ovdje tako da bi ona mogla putovati s njim,'' rekao sam.
Rađenje pretpostavki je izvlačio iz nje više informacija od samih pitanja. Ponovno je upalilo. Podigla je bradu i odjednom poprimila tvrdoglav izraz.
''Ne, nije me ona poslala ovamo,'' rekla je, i glas joj je imao nov prizvuk, tvrđi. Moja pretpostavka ju je uzrujala, iako nisam vidio zašto. ''Poslala sam sama sebe.''
Nisam mogao pogoditi značenje ovoga, niti razlog za razdraženost. Bio sam posve izgubljen.
Pa sam odustao. Cura nije imala smisla. Nije bila kao drugi ljudi. Možda tišina uma i miris nisu bile jedine neobične stvari na njoj.
''Ne razumijem.'' Priznao sam, mrzeći priznanje.
Pogledala je i gledala me u oči duže nego su obični ljudi mogli podnijeti.
''Prvo je ona ostajala sa mnom, ali joj je nedostajao,'' polako je objasnila, a ton joj je svakom riječi postajao usamljeniji. ''To ju je činilo nesretnom...pa sam odlučila da je vrijeme da provedem kvalitetno vrijeme s Charlijem.'' Malena bora među očima se produbila.
''Ali sada si ti nesretna,'' promrmljao sam. Nisam mogao prestati iznositi svoje hipoteze na glas, nadajući se učenju iz njenih reakcija. Ipak, ova se nije činila udaljenom od cilja.
''I?'', rekla je, kao da to nije ništa što bi se uzimalo u obzir.
Nastavio sam gledati je u oči, osjećajući da sam konačno dobio malen pogled u dio njene duše. U toj jednoj riječi vidio sam gdje se postavila između svojih prioriteta. Ne kao kod ostalih ljudi, njene vlastite potrebe su bile su daleko niže na listi. Bila je nesebična.
Vidjevši to, misterij o osobi koja se skrivala iza ovog tihog uma kao da se stanjio.
''To ne zvuči fer,'' rekao sam. Slegnuo sam ramenima, pokušavajući izgledati opušteno, pokušavajući sakriti intenzitet znatiželje.
Nasmijala se, ali nije bilo zabave u zvuku.
''Zar ti nitko nikad nije rekao? Život nije fer.''
Želio sam se nasmijati na njene riječi, ali ni ja nisam to smatrao zabavnim. Znao sam ponešto o nepravednosti života.
''Mislim da sam to već negdje čuo.''
Uzvratila mi je pogled, izgledajući zbunjeno, opet. Oči su joj svjetlucale, i onda se vratile na moje.
''Pa, to je sve,'' rekla mi je.
Ali nisam bio spreman pustiti ovaj razgovor da završi. Mala bora među očima, ostatak patnje, me mučila. Želio sam je maknuti vrhom prsta. Ali, naravno, nisam je smio dotaknuti. Bilo je nesigurno na toliko načina.
''Priredila si lijepu predstavu,'' rekao sam polako, još uvijek uzimajući u obzir posljednju hipotezu.
''Ali mogu se kladiti da patiš više, nego što ikome dopuštaš da vidi.''
Okrenula mi je lice, suzila je oči i napućila usne u izraz durenja i okrenula se prema razredu. Nije voljela kad sam točno pogodio. Nije bila običan mučenik – nije željela publiku svojoj boli.
''Jesam li u krivu?''
Polako je ustuknula, ali pravila se kao da me nije čula.
To me nasmijalo. ''Nisam ni mislio.''
''Što to tebi znači?'' zahtijevala je, još gledajući u stranu.
''To je vrlo dobro pitanje,'' priznao sam, više sebi nego kao odgovor.
Njena pretpostavka je bila bolja od moje – vidjela je središte stvari, dok sam se ja bavio rubovima, slijepo prolazio kroz zaključke. Detalji njenog ljudskog života ne bi mi trebali značiti. Nisam trebao mariti za njene misli. Izuzev zaštite moje obitelji od sumnja, ljudske misli su bile beznačajne. Nisam navikao postupati po intuiciji. Previše sam se uzdao u svoj ekstra-sluh – u svakom slučaju nisam bio perceptivan koliko sam mislio da jesam. Djevojka je uzdisala i poprijeko gledala unatoč razredu. Nešto u izrazu njene frustracije bilo je smiješno. Cijela situacija, cijeli razgovor je bio smiješan. Nitko nikad nije bio ugroženiji, zahvaljujući meni, od ove male cure – u svakom trenutku bih mogao, ometen mojim smiješnim udjelom u razgovoru, udahnuti kroz nos i napasti je prije nego se uspijem zaustaviti – a ona je bila iznervirana jer joj nisam odgovorio na pitanje.
''Živciram li te?'' pitao sam, smijući se apsurdnosti svega.
Brzo me pogledala, a onda kao da su joj oči zapele u mom pogledu.
''Ne baš,'' rekla je. ''Više živciram sama sebe. Moje je lice tako lako pročitati – majka me uvijek zove njenom otvorenom knjigom.''
Ljutito se namrgodila. Zadivljeno sam zurio u nju. Bila je uzrujana jer je mislila, da sam je ja prelako pročitao. Kako bizarno. Nikad nisam utrošio toliki trud da razumijem nekog u cijelom svom životu – ili bolje rečeno postojanju, je život i nije prava riječ. Zapravo nisam imao život.
''Baš suprotno,'' rekao sam, osjećajući se čudno...lukavo, kao da je bila negdje neka skrivena opasnost koju nisam mogao uočiti. Odjednom sam bio na rubu, slutnja me mučila.
''Mislim da te je vrlo teško pročitati.''
''Onda si sigurno vrlo dobar čitač,'' pogodila je, stavljajući svoju pretpostavku, koje je opet bila točna, na cilj.
''Najčešće,'' složio sam se.
Široko sam joj se osmjehnuo, puštajući usne da izlože redove sjajnih, kao britva oštrih zubi iza njih.
Bilo je glupo to učiniti, ali bio sam naglo, neočekivano očajan da dobijem ikakvo upozorenje kroz djevojku. Tijelo joj je bilo bliže mome nego prije, nesvjesno se pomičući u smjeru razgovora. Svi mali znakovi i simboli koji su bili dovoljni da uplaše ostatak čovječanstva kao da nisu radili na njoj. Zašto se nije udaljila od mene od užasa? Sigurno je vidjela dosta moje tamne strane da shvati opasnost, nesvjesno, kao što bi trebala.
Nisam stigao vidjeti je li moje upozorenje imalo željeni efekt na nju. Gosp.Banner pozvao je razred za pozornost, i okrenula se od mene. Izgledala je kao da joj je smetnja donijela olakšanje, pa je možda nesvjesno shvatila.
Nadam se da je.
Osjetio sam kako fascinacija raste u meni, iako sam je pokušavao iskorijeniti. Nisam si mogao priuštiti da smatram Bellu Swan zanimljivom. Ili bolje, ona si to nije mogla priuštiti. Već sada, bio sam uzbuđen što ću dobiti još prilika da pričam s njom. Želio sam znati više o njenoj majci, životu prije nego je došla ovamo, njenoj vezi s ocem. Sve beznačajne detalje koji bi što bolje pokazali njen karakter. Ali svaka sekunda koju sam proveo s njom bila je pogreška, rizik koji nije trebala podnositi. Ne razmišljajući, protresla je kosom baš u trenutku kad sam si dozvolio da udišem zrak. Posebno koncentriran val njenog mirisa udario mi je u grlo.
Bilo je kao i prvi dan – kao užarena kugla. Bol suhog gorenja činila me nesuvislim. Ponovno sa morao čvrsto uhvatiti stol da bih se održao na mjestu. Ovaj put sam imao malo više kontrole. Nisam uništio ništa, na kraju. Čudovište je režalo, ali nije uživalo u boli. Bilo je previše svezano. Na trenutak sam prestao disati, i udaljio se od djevojke najviše što sam mogao. Ne, nisam si mogao priuštiti da je smatram fascinantnom. Što sam je više smatrao zanimljivom, bilo je vjerojatnije da ću je ubiti. Danas sam već napravio dva manja propusta. Bih li napravio i treći, osim što taj ne bi bio manji? Čim se zvono oglasilo, nestao sam iz učionice – vjerojatno uništivši sav dojam kulturnosti koji sam na pola složio u proteklom satu.
Ponovno, dahtao sam na čistom, vlažnom zraku, kao da je bio lijek. Požurio sam se da se udaljim od djevojke što je dalje bilo moguće.
Emmett me čekao ispred vrata za španjolski jezik. Pročitao je moj divlji izraz u sekundi. Kako je prošlo?, pitao se. ''Nitko nije umro,'' promrmljao sam.
I to je nešto. Kad sam vidio Alice kako se meškolji na kraju, pomislio sam...
Kako smo ulazili u razred, vidio sam njegovo sjećanje od prije par minuta: ustane i pridruži joj se, i onda njegovu odluku da ostane.Alice kako živahno i s blijedim licem prelazi preko puta do zgrade za znanstvene predmete. Osjećao sam njegovo prisjećanje hitnje da se Ako je Alice trebala pomoć, tražila bi je...
Zatvorio sam oči u stravi i u gađenju se spustio na sjedalo. ''Nisam shvatio da je bilo tako blizu. Nisam mislio da ću je... Nisam mislio da je toliko loše,'' prošaptao sam.
Nije bilo, odgovorio mi je. Nitko nije umro, točno?
''Točno,'' rekao sam kroz zube. ''Nije ovaj put.''
Možda će biti lakše.
''Sigurno.''
Ili ćeš je ubiti. Mrmljao je. Ne bi bio prvi koji je uprskao. Nitko te neće osuđivati previše. Ponekad osoba jednostavno miriše predobro. Impresioniran sam koliko si izdržao.
''Ne pomažeš, Emmette.''
Pobunio sam se protiv prihvaćanja ideje da bih je mogao ubiti, kao da je to bilo neizbježno. Je li bila njena krivnja što je predobro mirisala?
Znam kad se to dogodi meni..., prisjećao se, vodeći me zajedno s njim pola stoljeća u prošlost, na seoski put u sumrak, gdje je srednjovječna žena kupila plahte s konopca između drveta jabuka. Miris jabuka se jako osjetio u zraku – berba je završila i odbačeni plodovi su bili razbacani po tlu, iz oštećenja su se izvijali oblaci mirisa. Svježe pokošeno polje sijena je bilo u pozadini mirisa, harmonija. Išao je putem, prema ženi, s porukom za Rosalie. Nebo je bilo ružičasto, narančasto preko zapadnog drveća. Nastavio bi kolima krivudavim putem i ne bi bilo razloga da se prisjeća ove večeri, da odjednom noćni povjetarac nije dopuhao miris bijelih plahti zajedno sa ženinim mirisom do Emmettova lica.
''Ah,'' uzdahnuo sam tiho. Kao da moje prisjećanje nije bilo dovoljno.
Znam. Nije potrajalo ni pola sekunde. Nisam ni razmišljao o otporu.
Sjećanje mu je postalo previše jasno da bih ga mogao podnijeti.
Skočio sam na noge, a zubi su mi škrgutali.
''Esta bien, Edward?'' Senora Goff je pitala, zatečena mojim naglim pomakom. Mogao sam vidjeti svoje lice u njenom umu, i znam da sam joj izgledao daleko od normalnog.
''Me perdona,'' rekao sam, kad sam krenuo prema vratima.
''Emmett – molim te, otprati Edwarda.'' rekla je, bespomoćno me gledajući kad sam izjurio iz prostorije.
''Naravno.'' Čuo sam ga da je rekao. I onda je bio točno iza mene.
Slijedio me iza stražnjeg dijela zgrade, gdje me dostignuo i stavio mi ruku na rame.
Otresao sam mu ruku, nepotrebnom silinom. Slomila bi kosti ljudske ruke.
''Oprosti, Edward.''
''Znam.'' Duboko sam disao, pokušavajući pročistiti glavu i pluća.
'' Je li toliko loše?'' pitao je, pokušavajući ne misliti na miris u pamćenju kada je pitao, ali nije uspijevao.
''Gore, Emmett, gore.''
Bio je tiho na trenutak.
Možda...
''Ne, ne bi bilo bolje da to završim. Vrati se nazad na sat. Želim biti sam.''
Okrenuo se bez ijedne riječi i misli i udaljio brzim korakom. Reći će profesoru španjolskog da sam bolestan, ili da mi je zlo, ili da sam opasan vampir izvan kontrole. Je li njegova isprika uopće bitna? Možda se neću ni vratiti. Možda moram otići.
Ponovno sam se vratio u auto, i čekao da završi škola. Da se sakrijem. Ponovno.
Trebao sam provesti vrijeme smišljajući odluke ili pokušavajući opravdati hrabrost, ali, kao ovisnik, uhvatio sam se kako pretražujem žubor misli koje su nadolazile iz školske zgrade. Poznati glasovi stajali su vani, ali trenutno nisam bio zainteresiran za slušanje Alicinih vizija i Rosalinih pritužbi. Lako sam pronašao Jessicu, ali djevojka nije bila s njom, pa sam nastavio tražiti. Misli Mikea Newtona su mi privukle pažnju, i naposljetku sam je locirao s njim u dvorani. Bio je nesretan jer sam pričao danas pod biologijom s njom.
Zapravo ga nikad nisam vidio da je s ikim ovdje progovorio više od jedne riječi. Naravno da je odlučio da mu Bella bude zanimljiva. Ne sviđa mi se kako je gleda. Ali ona nije izgledala previše uzbuđeno zbog njega. Što je rekla? 'Pitam se što je s njim bilo prošli ponedjeljak.' Nešto tako. Nije zvučalo kao da ju je briga. To nije bio neki razgovor...Pričao je sam sebi, pun pesimizma, ali s idejom da Bella nije bila zainteresirana u razgovor sa mnom. To me iritiralo više nego što je bilo prihvatljivo, pa sam ga prestao slušati.
Stavio sam CD žestoke glazbe u radio, i onda je pojačao sve dok ostali glasovi nisu utihnuli. Morao sam se jako koncentrirati na glazbu da se uspijem spriječiti od vraćanja na misli Mikea Newtona, da špijuniram na nesumnjivu djevojku... Varao sam par puta kako se bližio kraj sata. Nisam špijunirao, pokušavao sam se uvjeriti. Samo sam se pripremao. Htio sam znati kad će točno napustiti dvoranu, kada će biti na parkiralištu. Nisam želio da me iznenadi.
Kada su učenici počeli izlaziti iz dvorane, izašao sam iz auta, ne znam zašto. Kiša je bila lagana – ignorirao sam je dok mi je polako močila kosu.
Jesam li želio da me vidi ovdje? Jesam li se nadao da će mi prići i razgovarati sa mnom? Što sam ja radio?
Nisam se pomaknuo, iako sam se pokušavao uvjeriti da se vratim u auto, znajući da se ne ponašam u redu. Držao sam ruke prekrižene na prsima i polako udisao kada je prošla pored mene, blago savijenih usnica. Nije me pogledala. Par puta je pogledala u oblake s grimasom na licu, kao da su je uvrijedili.
Bio sam razočaran što je došla do auta da nije zastala. Bi li ona pričala sa mnom? Bih li ja trebao pričati s njom?
Ušla je u blijedo crveni Chevy kamionet, hrđavog monstruma starijeg od njenog oca. Gledao sam kako ga je palila– stari motor je zarežao glasnije od ijednog drugog vozila na parkiralištu – i onda pružila ruke prema ventilatorima s vrućim zrakom. Hladnoća joj je bila neugodna – nije ju voljela. Prošla je prstima kroz gustu kosu, puštajući je da pada kroz dotok vrućeg zraka da je osuši. Zamislio sam kako bi auto mirisao, a onda brzo prognao tu misao. Gledala je okolo dok je pokušavala isparkirati, i konačno pogledala u mom smjeru. Gledala je u mene samo pola sekunde, i sve što sam uspio pročitati u njenim očima bilo je iznenađenje prije nego je odvratila pogled i pokrenula auto unazad. Gume su zacvilile jer je za par centimetara izbjegla udar s Erin Teagueom koji je nadolazio. Gledala je u stražnji prozor, a usta su joj bila otvorena od razočaranja. Kada je drugi auto prošao, provjerila je dvaput sve retrovizore i onda odvezla tako pažljivo da me to nasmijalo. Izgledalo je kao da je pomislila da je opasna u svom oronulom autu.
Pomisao da bi Bella Swan mogla biti opasna, bez obzira što vozila, nasmijala me dok je prolazila pored mene, gledajući ravno ispred.

 
10.01.2010.

Prvi uzdah

 Ovo je bilo doba dana kada sam želio da mogu spavati. Srednja škola.
Ili je pakao prava riječ? Ako je postojao ikakav način da okajem svoje grijehe, ovo se moralo nekako ubrojiti. Dosada nije bila nešto na što sam navikao; svaki se dan činio nemoguće dosadnijim od prethodnog. Pretpostavljam da ovo i je moj način spavanja – ako je san definiran kao inertno stanje između aktivnih perioda.
Zurio sam u pukotine na zidu u udaljenom kutu kantine, zamišljajući uzorke kojih tamo nije bilo. Bio je to jedan od načina na koji sam mogao utišati glasove koji su žuborili poput toka rijeke u mojoj glavi. Nekoliko stotina tih glasova ignorirao sam iz dosade.
Kad pričamo o ljudskom umu, čuo sam već sve i zatim još malo.
Danas su sve misli bili obuzete trivijalnom dramom novog dodatka malom broju učenika ove škole. Trebalo im je tako malo da dignu strku. Vidio sam novo lice ponovno i ponovno u mislima iz svakog kuta. Samo obična ljudska djevojka. Uzbuđenje oko njenog dolaska je bilo umarajuće predvidljivo – kao kad djetetu pokažeš sjajnu stvarčicu. Polovica muškog djela škole je, poput ovaca, zamišljala kako se zaljubljuju u nju, samo zato jer je bila nešto novo što su mogli gledati. Uložio sam još malo truda da ih sve utišam.
Samo sam četiri glasa blokirao iz poštovanja, a ne mrskosti: moju obitelj, moja dva brata i dvije sestre, koji su bili već toliko navikli na nedostatak privatnosti u mojoj blizini da su rijetko uopće razmišljali o tome. Dao sam im onoliko privatnosti koliko sam mogao. Pokušavao sam ne slušati, ako sam mogao utjecati na to.
Pokušavao koliko hoćeš, svejedno...znao sam.
Rosalie je razmišljala, kao i obično, o sebi. Uhvatila je odraz svog profila u odsjaju nečije čaše i divila se svom savršenstvu. Rosalin um je bio plitak izvor s malo iznenađenja.
Emmett je bjesnio zbog natjecanja s Jasperom u hrvanju u toku noći, koje je izgubio. Trebat će mu sve njegovo ograničeno strpljenje da izdrži do kraja nastave da pokuša ponovno. Nikad se u biti nisam osjećao nametnuto dok sam slušao Emmettove misli, jer on nikad nije mislio ništa što ne bi rekao na glas ili stvarno učinio. Možda sam osjećao krivnju čitajući tuđe misli samo zato jer sam znao da postoje stvari koje ne žele da znam. Ako je Rosalin um bio plitak izvor, Emmettov je bio jezero bez sjena, stakleno bistro.
A Jasper je... patio. Suzdržao sam uzdah.
Edward. Alice je zazvala moje ime u svojoj glavi a time i moju pažnju.
Bilo je to kao da je moje ime izgovorila na glas. Imao sam sreće da je moje ime izašlo iz mode u zadnje vrijeme – bilo bi to vrlo iritantno; svaki put kad bi netko mislio na nekog Edwarda, moja bi se glava automatski okrenula...
Moja se glava sad nije okrenula. Alice i ja smo bili dobri u tim privatnim razgovorima. Rijetko nas je netko uspio uloviti u tome. Zadržao sam pogled na pukotinama u zidu. Kako se drži? upitala me. Namrštio sam se, samo mali pomak usnama. Ništa što bi ostali primijetili. Mogao sam se jednako tako mrštiti od dosade. Alicin um je sada zvučao zabrinuto, i vidio sam u njemu kako gleda Jaspera krajičkom oka. Ima li ikakve opasnosti? Posegnula je naprijed, u skoru budućnost, prolazeći njome u potrazi za uzrokom moga mrštenja.
Opustila se. Reci mi ako postane pretjerano loše. Pomaknuo sam samo oči, gore prema stropu pa natrag dolje. Hvala ti što ovo radiš. Bilo mi je drago što joj nisam mogao odgovoriti na glas. Što bih rekao? 'Drago mi je'? Teško da je to bila istina. Nisam uživao slušajući Jasperove unutarnje borbe. Je li uistinu bilo potrebno toliko eksperimentirati? Ne bi li bilo sigurnije kad bi jednostavno priznao da možda nikada neće biti sposoban izdržati žeđ poput nas ostalih, i kad ne bi testirao svoje granice? Zašto očijukati s katastrofom?
Prošla su dva tjedna od zadnjeg lova. To nije bio strašno dug raspon vremena za nas ostale. Možda malo neugodno povremeno – ako bi čovjek prošao preblizu, ako bi vjetar puhao u krivom smjeru. Ali ljudi su rijetko hodali preblizu. Instinkti su im govorili ono što njihovi umovi nisu mogli shvatiti: mi smo bili opasni.
Jasper je trenutno bio veoma opasan.
U tom trenutku, djevojčica se zaustavila na kraju stola do nas, da bi popričala s prijateljicom. Zamahnula je svojom kratkom kosom boje pijeska, prolazeći prstima kroz nju. Grijalice su dopuhale njezin miris do nas. Ja sam bio navikao na osjećaje koje je taj miris izazivao u meni – suha bol u grlu, prazan vapaj želudca, automatsko stezanje mišića, pojačano izlučivanja otrova u ustima...
Sve je to bilo poprilično normalno, obično sam to lako ignorirao. Bilo je teže sad, kad su osjećaji bili pojačani, duplo jači, dok sam pratio Jasperovu reakciju. Dvije žeđi, ne samo moja. Jasper je dopuštao svojoj mašti da ga ponese. Zamišljao je – zamišljao sebe kako se diže sa stolice pored Alice i zastaje pored djevojke. Zamišljao je kako se naginje, kao da joj želi došapnuti nešto, i dopušta svojim usnama da dotaknu liniju njenog vrata. Zamišljao je kakav bi topao tok pulsa ispod nježne kože bio u njegovim ustima...
Lupio sam stolicu pod njim.
Susreo se s mojim pogledom na trenutak, a zatim pogledao dolje. Mogao sam čuti sram i buntovni rat u njegovom umu.
„Žao mi je,“ promrmljao je.
Slegnuo sam ramenima.
„Ne bi napravio ništa,“ Alice mu je promrmljala, smirujući njegovo razočaranje. „Mogu to vidjeti.“
Borio sam se s grimasom koja bi odala njenu laž. Morali smo se držati zajedno, Alice i ja. Nije to bilo lako, čuti glasove ni vidjeti vizije budućnosti. Oboje čudaci među onima koji su već i sami bili čudni. Čuvali smo tajne jedno drugome.

„Pomaže malo ako ih gledaš kao ljude,“ Alice je predložila, njezin visok, muzikalan glas prebrz da bi ga ljudske uši razumjele, kad bi itko od njih i bio dovoljno blizu da ju čuje.
„Ime joj je Whitney. Ima sestricu koju obožava. Njezina je majka pozvala Esme na onu vrtnu zabavu, sjećaš li se?“
„Znam tko je ona.“ Jasper je otresito rekao. Okrenuo se i zurio kroz jedan od malih prozora složenih odmah ispod stropa kantine. Njegov je ton završio razgovor.

Morat će ići loviti večeras. Bilo je neozbiljno ovako riskirati, iskušavati njegov snagu da bi izgradio otpornost. Jasper se trebao pomiriti sa svojim ograničenjima i raditi unutar njih. Njegove stare navike nisu olakšavali njegov sadašnji, odabrani način života, nije se smio ovako dovoditi do ruba.
Alice je tiho uzdahnula i ustala, uzimajući svoj pladanj s hranom – u biti rekvizit – sa sobom i ostavila ga samog. Znala je kad mu je bilo dosta njezinog ohrabrivanja. Iako su Rosalie i Emmett mnogo otvorenije pokazivali svoju vezu, Alice i Jasper su bili ti koji su prepoznavali međusobna raspoloženja kao da su njihova vlastita. Kao da su i oni mogli čitati misli – ali samo međusobno.

Edward Cullen.
Refleksna reakcija. Okrenuo sam se na zvuk svog imena, iako to nije bio poziv nego samo misao.
Moje su se oči na trenutak susrele s parom velikih čokoladno-smeđih očiju smještenih na blijedom, srcolikom licu. Znao sam to lice, iako ga do sad ni jednom sam nisam vidio. Bila je to danas prva stvar u svakoj ljudskoj glavi. Nova učenica, Isabella Swan. Kćer gradskog načelnika policije, dovedena da živi ovdje zbog neke nove situacije sa skrbništvom. Bella. Ispravila je sve koji bi koristili njezino puno ime...
Odvratio sam pogled nezainteresirano. Trebao mi je trenutak vremena da shvatim da nije ona ta koja je pomislila moje ime.
Naravno da je već bacila oko na Cullenove, čuo sam kako se prva misao nastavlja. Sada sam prepoznao 'glas'. Jessica Stanley – prošlo je već neko vrijeme otkad me zamarala svojim unutarnjim brbljanjima. Koje je to olakšanje bilo kad je prešla preko svoje slijepe zaljubljenosti. Bilo mi je gotovo nemoguće pobjeći njezinim stalnim, smiješnim maštarijama. U to sam vrijeme nekoliko puta poželio da joj mogu objasniti što bi se točno dogodilo kad bi moje usne, i zubi iza njih, došle bilo gdje blizu nje. To bi utišalo njezine dosadne fantazije. Pomisao na njenu reakciju me gotovo natjerala na smijeh.
Puno će koristi imati od toga, Jessica je nastavila. Nije čak ni lijepa. Ne znam zašto Eric toliko zuri u nju... ili Mike. Trznula se podsvjesno na zadnje ime. Njezina nova velika ljubav, općenito popularan Mike Newton, ju uopće nije doživljavao. S druge strane, očito je doživljavao novu curu. Kao dijete i sjajna stvarčica, opet. To je ostavilo podao prizvuk Jessicinim mislima, iako je bila prilično srdačna prema pridošlici dok joj je objašnjavala uobičajeno poznate stvari o mojoj obitelji. Mora da se nova učenica raspitivala o nama.
I mene danas svi gledaju, Jessica je kriomice razmišljala. Nije li prava sreća što Bella ima dva predavanja sa mnom... kladim se da bi me Mike volio upitati što ona –
Pokušao sam zadržati njene unutrašnje monologe izvan moje glave prije nego me sve te beznačajne i trivijalne stvari izlude.

„Jessica Stanley prodaje ovoj novoj curi sve prljavo rublje Cullen klana,“ promrmljao sam Emmettu da si odvratim misli.
Zacerekao se bezglasno. Nadam se da se barem potrudila, pomislio je.
„U biti, poprilično je nemaštovita. Samo najmanje naznake skandala. Ni trunčica horora. Malo sam razočaran.“
''A nova cura? Je li i ona razočarana tračevima?''
Poslušao sam da čujem što nova cura, Bella, misli o Jesicinoj priči. Što je vidjela kad je pogledala prema čudnoj, kao kreda blijedoj obitelji koju su generalno izbjegavali?
Na neki je način moja odgovornost bila da znam njenu reakciju. Ja sam svojoj obitelji služio kao izvidnica, u nedostatku bolje riječi. Da nas zaštitim. Ako bi itko ikad postao previše sumnjičav, mogao sam nas rano upozoriti i osigurati jednostavno povlačenje. Dešavalo se povremeno – neki bi čovjek s izraženom maštom u nama vidio likove neke knjige ili filma. Najčešće bi sve krivo shvatili, ali bilo je bolje preseliti se nego riskirati pomnije proučavanje. Vrlo, vrlo rijetko bi netko uistinu pogodio. Nikad im nismo dali priliku da isprobaju svoju hipotezu. Jednostavno bi nestali, i ostali ništa više nego zastrašujuće sjećanje...

Nisam čuo ništa, iako sam usmjerio pažnju na blizinu Jessicinog lakomislenog monologa koji je počeo bujati. Bilo je kao da nitko nije sjedio tamo pored nje. Kako čudno, je li se cura odmaknula? To nije izgledalo vjerojatno, budući da joj je Jessica i dalje neometano brbljala. Pogledao sam da provjerim, osjećajući se izvan ravnoteže. Nikad do sad nisam morao provjeravati nešto što bi mi moj 'ekstra sluh' govorio.
Ponovno, moj se pogled susreo s istim velikim smeđim očima. Sjedila je točno tamo gdje i prije, i gledala nas, rekao bih - potpuno očekivano ponašanje, dok ju je Jessica obasipala lokalnim tračevima o Cullenima.
Razmišljanje o nama bi, također, bilo očekivano.
Ali nisam mogao čuti ni šapat.
Primamljivo toplo crvenilo je prekrilo njene obraze dok je spuštala pogled, dalje od neugodnog osjećaja koji se javlja kad te uhvate da zuriš u stranca. Bilo je dobro da je Jasper još uvijek gledao kroz prozor. Nisam htio zamišljati što bi to jednostavno naviranje krvi u obraze učinilo njegovoj kontroli.
Emocije su bile jasne na njenom licu kao da ih je riječima ispisala na svome čelu: iznenađenje, dok je ne znajući zapažala znakove blage razlike između njene vrste i moje, znatiželja, dok je slušala Jessicinu priču, i još nešto...fasciniranost? Ne bi bio prvi put. Bili smo im prelijepi – njima, koji su nama bili namijenjeni kao plijen. I tada, na kraju, neugoda kad sam ju ulovio da zuri u mene.
Svejedno, iako su njezine misli bile tako jasne u njenim neobičnim očima – neobičnim zbog njihove dubine; smeđe su oči često izgledale plitko u svojoj tami – nisam mogao čuti ništa osim tišine s mjesta na kojem je sjedila. Baš ništa.
Na trenutak sam osjetio nespokoj.
Ništa ovakvo nisam do sada doživio. Možda nešto nije sa mnom bilo u redu. Osjećao sam se baš kao i uvijek. Zabrinut, potrudio sam se jače.
Svi glasovi koje sam blokirao su odjednom vikali u mojoj glavi.
...pitam se kakvu glazbu voli... možda bi joj mogao spomenuti onaj novi CD... razmišljao je Mike Newton, dva stola dalje – fokusiran na Bellu Swan.

Pogledaj kako gleda u nju. Nije li dovoljno da pola cura u školi čeka na njega... I misli Erica Yorkiea su se vrtjele oko nove cure.
...tako odvratno. Pomislio bi da je slavna ili nešto... Čak i Edward Cullen, zuri... Lauren Mallory je bila toliko ljubomorna da joj je lice, po svim pravilima, trebalo biti zeleno. I Jessica, šepuri se pred svojom novom prijateljicom. Koja šala... Otrov se nastavio sipati iz njezinih misli. ...kladim se da su ju svi to pitali. Ali htjela bih pričati s njom. Smisliti ću neko originalnije pitanje... smišljala je Ashley Dowling.
...možda će imati Španjolski kad i ja... nadala se June Richardson.
...još tonu stvari moram večeras napraviti! Trigonometrija, ispit iz engleskog. Nadam se da će moja mama... Angela Weber, tiha cura, čije su misli bile neuobičajeno dobroćudne, bila je jedina za stolom koja nije bila opsjednuta Bellom.
Sve sam ih mogao čuti, svako potpuno nevažnu stvar koja im je prolazila glavom. Ali baš ništa od nove učenice varljivo rječitih očiju.
I, naravno, mogao sam čuti što je djevojka rekla kad se obratila Jessici. Nije mi trebala sposobnost čitanja uma da bi mogao čuti njezin tih, jasan glas na udaljenoj strani duge sobe. „Tko je onaj dečko, crvenkasto-smeđe kose?“ Čuo sam kako pita, pogledavši me pažljivo krajičkom oka, samo da bi istog trena odmakla pogled kad je vidjela da još uvijek gledam u nju. Da sam imao vremena nadati se da će mi zvuk njenog glasa pomoći razaznati zvuk njenih misli, izgubljen negdje gdje ja nisam mogao doprijeti, bio bi istoga trena razočaran. Uobičajeno su ljudske misli dolazile u sličnom tonu kao i njihovi glasovi. Ali ovaj tihi, sramežljivi glas mi je bio potpuno nepoznat, ni jedan od stotinu misli koje su odzvanjale sobom, bio sam siguran u to. Potpuno nov.
Oh, sretno ti bilo, glupačo! Jessica je pomislila prije nego joj je odgovorila na pitanje.
„To je Edward. Prekrasan je, naravno, ali nemoj trošiti vrijeme. On ne izlazi s curama. Očito ni jedna cura ovdje nije dovoljno dobra za njega.“ Otpuhnula je.
Okrenuo sam glavu da prikrijem smiješak. Jessica i ostale cure oko nje nisu imale pojma koliko su sretne što mi ni jedna od njih nije bila posebno privlačna.
Ispod prolaznog humora, osjetio sam čudan nagon koji nisam potpuno razumio. Imao je veze s neprijateljskim prizvukom Jessicinih misli kojih nova cura nije bila svjesna... Osjetio sam čudnu potrebu da upadnem među njih, da zaštitim ovu Bellu Swan od tamnijih strana Jessicinog uma. Uistinu čudan osjećaj. Dok sam pokušavao shvatiti čudnu motivaciju iza tog nagona, još sam jednom proučio curu.
Možda je to bio samo neki davno zatomljeni zaštitnički instinkt – jakog prema slabom. Ta je djevojka izgledala krhkije od njezinih novih kolega. Koža joj je bila toliko prozirna da je bilo teško vjerovati da joj pruža neku veliku zaštitu od vanjskog svijeta. Mogao sam vidjeti ritmičan puls krvi kroz njezine vene ispod jasne, blijede kože... Ali nisam se smio koncentrirati na to. Bio sam dobar u življenju života kojeg sam izabrao, ali bio sam jednako žedan kao i Jasper i nije bilo potrebe da prizivam iskušenje.
Mali se nabor pojavio između njenih obrva. Činilo se da ga nije svjesna.
Bilo je to nevjerojatno frustrirajuće! Mogao sam jasno vidjeti da joj nije bilo lagodno sjediti ovdje, pričati sa strancima, biti središte pozornosti. Mogao sam osjetiti njezinu sramežljivost iz toga kako je držala svoja krhka ramena, lagano pogrbljeno kao da je svakog trena očekivala odbijanje... A opet, mogao sam samo osjetiti, samo vidjeti, samo zamisliti. Ništa osim tišine nije dolazilo iz smjera ove jako ne iznimne ljudske djevojke. Nisam čuo ništa. Zašto?

„Idemo li?“ Rosalie je promrmljala, prekinuvši moju usredotočenost.
Odvojio sam pogled od nove djevojke s osjećajem olakšanja. Nisam želio nastaviti ne uspijevati u ovome – iritiralo me. A i nisam htio razviti nikakav interes prema njenim skrivenim mislima samo zato jer su bile sakrivene. Bez sumnje, kad budem dosegao njene misli - a naći ću način da to učinim – biti će jednako nevažne i trivijalne kao misli svakog drugog čovjeka. Nevrijedne truda koji ću uložiti da ih dosegnem.
„I, boji li nas se već ova nova?“ Emmett je upitao, još uvijek čekajući odgovor na svoje prijašnje pitanje.
Slegnuo sam ramenima. Nije bio dovoljno zainteresiran da zahtjeva više informacija. Ni ja nisam trebao biti.
Ustali smo se od stola i izašli iz kantine.

Emmett, Rosalie i Jasper pretvarali su se da su maturanti; otišli su prema svojim razredima. Ja sam igrao mlađu ulogu nego oni. Otputio sam se na početničku razinu biologije. Pripremao sam si um na dosađivanje. To je bio gosp.Banner; čovjek prosječne inteligencije uspio bi iz njegovog predavanja izvući činjenice koje bi iznenadile i nekoga tko posjeduje dvije diplome iz medicine. Sjeo sam na stolicu i ostavio svoje knjige – rekvizite, nisu sadržavale ništa što već nisam znao – razbacane po stolu. Bio sam jedini učenik koji je imao stol samo za sebe. Ljudi nisu toliko pametni da znaju da me se boje, ali njihovi instinkti za preživljavanje držali su ih podalje. Učionica se polako punila kako su dotjecali s ručka. Naslonio sam se na stolicu i čekao da vrijeme prođe. Ponovno sam želio da mogu spavati. Mislio sam o njoj, kad je Angela Weber dopratila novu curu kroz vrata, njeno ime mi je uznemirilo pažnju.
Bella izgleda sramežljivo kao i ja. Kladim se da joj je danas težak dan. Kada bi bar mogla nešto reći...ali vjerojatno ću zvučati glupo...
To!
Pomislio je Mike Newton, okrećući se tako da vidi cure dok su ulazile. I dalje, s mjesta gdje je Bella Swan stajala, ništa. Prazan prostor, gdje su trebale stajati njene misli, iritirajući i nervirajući me. Približila se, hodajući kroz prolaz između sjedišta prema stolu profesora. Jadna djevojka; mjesto do mene je bilo jedino slobodno. Automatski sam raščistio dio stola koji bi trebao pripasti njoj, slažući svoje knjige na hrpu. Sumnjao sam da će se tu osjećati ugodno. Trebala bi biti tu cijelo polugodište – bar u ovom razredu. Možda, mislio sam¸ uspijem otkriti njene tajne, ako sjedim pored nje. Iako, nikad prije nisam trebao za to neposrednu blizinu... sumnjam da bih i pronašao išta vrijedno slušanja...
Bella Swan je zakoračila u dotok vrućeg zraka koji je dolazio od ventilatora i puhao prema meni.
Njen miris me udario kao užarena kugla, kao drvo za probijanje bedema. Ne postoji dovoljno nasilna slika koja bi opisala ono što mi se u tom trenutku događalo. U tom času, nisam bio ništa blizu čovjeku kakav sam nekad bio, nije bilo ni traga onim komadićima ljudskosti koje sam uspio očuvati unutar sebe.

Bio sam grabežljivac. Ona je bila moj plijen. Ništa na svijetu osim toga nije bila istina. Nije bilo sobe pune svjedoka – oni su samo bili posredna oštećenja u mojoj glavi. Misterija o njenim mislima bila je zaboravljena. Njene misli nisu značile ništa, jer još malo i neće više misliti o njima. Ja sam vampir, a ona je imala najslađu krv koju sam nanjušio u osamdeset godina. Nisam mogao ni zamisliti da takav miris može postojati. Da sam znao, otišao bih ga davno potražiti. Pročešljao bi planet za nju. Mogao sam zamisliti okus...
Žeđ mi je zapalila grlo kao vatra. Usta su mi bila pečena i isušena. Svjež dotok otrova nije pomogao da rastjeram ovu senzaciju. Trbuh mi se savijao od gladi koja je bila odjek žeđi. Mišići su mi se zgrčili za skok. Nije prošla ni puna sekunda. Ona je još koračala zajedno s vjetrom koji je puhao prema meni. U trenu kad je dotakla pod, oči su joj skliznule prema meni, taj pokret je očito trebao biti neprimjetan. Brzi pogled je susreo moj i vidio sam svoj odraz kako se odražava u širokom zrcalu njenih očiju. Šok koji sam joj vidio na licu spasio joj je život za još nekoliko teških trenutaka. Nije mi olakšala. Kad je shvatila izraz mog lica, krv joj je zacrvenila obraze, pretvarajući njenu kožu u najljepšu boju koju sam ikad vidio. Miris joj je bio gusta magla u mom mozgu. Jedva sam mogao razmišljati kroz nju. Misli su mi bijesnile, pružale otpor kontroli, bile nejasne.
Sad je ubrzala korak, vjerojatno osjećajući potrebu za bijegom. Žurba ju je učinila nespretnom, omela se i spotaknula, umalo je pala na sjedalo djevojke koja je sjedila ispred mene. Ranjivo, slabo. Čak i više nego uobičajeno za čovjeka. Pokušao sam se usredotočiti na lice koje sam joj vidio u očima. Lice čudovišta u meni – lice koje sam pobjeđivao desetljećima napora i beskompromisne discipline. Kako je sada lako iskočilo na površinu!
Miris se ponovno kovitlao oko mene, rasturajući moje misli i umalo me odbacivao od stolice.
Ne.
Ruka mi se primila za donji rub stola, pokušavajući me zadržati na stolici. Drvo nije doraslo tom zadatku. Ruka mi je zdrobila dio stola, ostavljajući oblik mojih prstiju na preostalom drvetu. Uništi dokaz. To je bilo jedno od osnovnih pravila. Brzo sam zdrobio ostatke drveta koji su ličili na moje prste, ne ostavljajući ništa osim hrapave rupe i hrpu strugotina na podu koje sam razmaknuo nogom. Dokaz uništen. Posredna šteta...
Znam što se sad trebalo dogoditi. Djevojka bi prišla i sjela pored mene i ja bih je morao ubiti. Nesretni promatrači u ovoj učionici, osamnaest učenika i jedan muškarca ne bi smjeli napustiti ovu prostoriju vidjevši ono što će ubrzo vidjeti. Ustuknuo sam od pomisli što bih trebao učiniti. Ni u svoje najgore vrijeme nisam počinio ovakvo zvjerstvo. Nikad nisam ubijao nevine, nikad u proteklih osamdeset godina. A sada sam bio spreman ubiti njih dvadeset odjednom.

Lice čudovišta u zrcalu mi se rugalo. Iako se jedan dio mene grozio zvjerstva, drugi dio ga je planirao. Ako prvo ubijem djevojku, imao bih za nju svega dvadesetak sekundi prije nego bi ostali reagirali. Možda malo dulje ako ne bi isprva shvatili što radim. Ne bi imala vremena vrištati ili osjetiti bol; ne bih je ubio okrutno. Toliko bih dao ovoj strankinji s nevjerojatno željenom krvlju.
Ali onda bih ih trebao zaustaviti pri bijegu. Ne bih se trebao brinuti o prozorima, premali i previsoki da bilo kome omoguće bijeg. Samo vrata – blokiram njih i zarobljeni su. Bilo bi sporije i teže ubiti ih kad se pomiču u kaosu. Ne nemoguće, ali bilo bi mnogo više buke. Vrijeme za mnogo vrištanja. Netko bi mogao čuti... i morao bih ubiti još nevinih u ovom crnom satu. A njena krv bi se hladila dok bih ubijao ostale. Miris me kažnjavao, zatvarao mi je suho grlo bolovima.
Znači, prvo svjedoci.
Isplanirao sam si sve u glavi. Bio sam u sredini prostorije, najdalji red odzada. Prvo ću srediti desnu stranu. Mogao bih ugristi njih pet – šest za vrat u sekundi, procijenio sam. To neće biti bučno. Desna strana će biti sretna strana, neće me vidjeti da dolazim. Kretanje prema naprijed i rješavanje lijeve strane bi mi oduzelo najviše pet sekundi, znači toliko bi trebalo da dokrajčim svaki život u ovoj prostoriji. Dovoljno dugo, da Bella Swan ukratko vidi što joj se sprema. Dovoljno dugo da osjeti strah. Dovoljno dugo da, ako se ne ukoči od šoka, zavrišti. Jedan nježni vrisak koji ne bi nikoga probudio. Duboko sam udahnuo, a miris je bio vatra koja je projurila mojim suhim venama, izgarajući iz mojih prsa, sve to u namjeri da stvorim što bolji poticaj za koji sam bio sposoban. Upravo se okretala. Za par sekundi, sjedat će na podu nekoliko centimetara od mene.
Čudovište u glavi smijalo se u iščekivanju. Netko je tresnuo ladicom s moje lijeve strane. Nisam pogledao da vidim tko od glupih ljudi je to učinio. Ali ta kretnja je donijela val običnog, nemirisavog zraka, koji mi je prostrujao preko lica. Na kratku sekundu, uspio sam čisto razmišljati. U toj dragocjenoj sekundi, vidio sam u glavi dva lica, jedno pored drugoga. Jedno je moje, bolje rečeno, bilo je moje: crvenooko čudovište koje je ubilo toliko ljudi, da sam ih prestao brojati. Razumno, opravdanih ubojica. Ubojica ubojica; ubojica ostalih, manje moćnih čudovišta. Bio je to božanski kompleks, priznajem to – odlučivati tko zaslužuje smrtnu presudu. To je bio kompromis sa samim sobom. Hranio sam se ljudskom krvlju, ali samo po najpovršnijoj definiciji. Moje žrtve su bile, u njihovim različitim hobijima, jedva malo ljudskije nego što sam ja. Drugo lice bilo je Carlislevo. Između ta dva lica nije postojala sličnost. Ona su bila najvedriji dan i najcrnja noć.

Nije ni bilo razloga za sličnošću. Carlisle nije moj otac u osnovnom biološkom smislu. Nismo dijelili nikakva zajednička obilježja. Sličnost između boje naše kože je produkt onoga što mi jesmo, svaki vampir ima ledeno blijedu kožu. Sličnost između boje naših očiju bila je druga stvar – odraz općeg izbora. I ipak, iako sam mislio da nema razloga za sličnost, zamišljao sam kako moje lica poprima sličnosti s njegovim, u granicama zadnjih čudnih sedamdeset godina, kada sam prigrlio njegov izbor i odlučio poći njegovim stopama.
Moja osobnost se nije promijenila, da je dio njegove mudrosti označio moj izraz, da se malo njegove suosjećajnosti moglo pronaći na mojim ustima i nagovještaji njegova strpljenja su bili očiti na mom čelu. Sva ta mala napredovanja izgubila su se u licu čudovišta. Za nekoliko trenutaka, u meni neće ostati ništa više što bi odrazilo godine koje sam proveo sa svojim stvoriteljem, mentorom, i ocem, u svakom smislu koji se broji. Oči bi mi sjajile crvenom bojom, kao vražje, a sva sličnost bi zauvijek bila izgubljena. U mojoj glavi, Carlisleove blage oči me nisu osuđivale. Znao sam da bi mi oprostio za ovaj užasan čin koji bih učinio. Zato što me volio. Zato što je mislio da sam bolji nego što sam bio. I dalje bi me volio, i sad kad bih mu dokazao da je bio u krivu. Bella Swan sjela je pored mene, pokreti su joj bili sputani i čudni – puni straha?, a njen miris se proširio oko mene kao neumoljivi oblak. Dokazao bih svom ocu da je pogriješio u vezi mene. Mizerija oko te činjenice boljela me više nego vatra u grlu. Potaknut odvratnošću, polako sam se odmaknuo od nje dok se čudovište bunilo želeći je uhvatiti.
Zašto je morala doći ovamo? Zašto uopće mora postojati? Zašto je morala uništiti ovo malo mira kojeg imam u ovom ne-životu? Zašto je ovo ljudsko biće koje sve otežava rođeno? Uništit će me. Okrenuo sam lice od nje kad me iznenada bijesna mržnja potakla na razmišljanje.
Tko je ovo stvorenje? Zašto ja, zašto sad? Zašto bih ja mogao izgubiti sve jer se ona odlučila pojaviti u ovom nesigurnom gradu? Zašto je ona uopće došla ovdje?! Nisam želio biti čudovište! Nisam želio ubiti punu prostoriju bezopasne djece! Nisam želio izgubiti sve što sam postigao za ovog života žrtvovanjem i poricanjem! Neću. Ona me ne može natjerati. Problem je bio miris, odvratno molećiv miris njene krvi. Kad bi samo postojao neki način da se oduprem... kad bi samo odnekud došlo malo svježeg zraka da mi razbistri glavu.
Bella Swan protresla je svoju dugu, gustu kosu boje mahagonija u mom smjeru.
Je li ona luda?
To je bilo kao da je ohrabrivala čudovište! Izazivala ga. Nije bilo prijateljskog povjetarca koji bi otpuhnuo njen miris. Sve će uskoro biti izgubljeno. Ne, nije bilo povjetarca koji bi pomogao. Ali ja nisam trebao disati. Zaustavio sam protok zraka kroz pluća. Olakšanje je bilo trenutno, ali nepotpuno. Još sam imao miris u sjećanju i njegov okus na vrhu jezika. Ne bih ionako mogao, ovako dugo izdržati. Ali možda bih mogao izdržati sat, jedan sat. Točno toliko vremena će mi trebati da izađem iz ove sobe pune žrtava, žrtava koje možda ne moraju biti žrtve. Ako bih se mogao oduprijeti jedan kratak sat. Bio je neugodan osjećaj ne disati. Moje tijelo nije trebalo kisik, ali to je išlo protiv mojih instinkata. U vrijeme stresa oslanjao sam se na njuh
više nego na ostala osjetila. Pogotovo u lovu. Nisam često susretao nešto opasno kao što sam ja, ali samoočuvanje je u mojoj vrsti bilo jednako jako kao i ono u ljudi.
Neugodno, ali ostvarivo. Podnošljivije nego mirisanje nje i ne zabijanje zubi u tu lijepu, tanku, prozirnu kožu do vruće, vlažne, pulsirajuće... –
Sat vremena! Samo jedan sat. Ne smijem misliti na miris, na okus.
Tiha djevojka držala je svoju kosu između nas, naslanjajući se naprijed, tako da joj je padala preko ramena. Nisam joj mogao vidjeti lice, da pročitam emocije u njenim jasnim, dubokim očima. Je li zato raširila lepezu od uvojaka između nas? Da sakrije oči od mene? Iz straha? Sramežljivosti? Da ne otkrije svoje tajne pred mnom? Prijašnje iritiranje koje su izazvale njene nijeme misli je jenjavalo i bljedilo u usporedbi s potrebom – i mržnjom – koja me sada opsjedala. Mrzio sam ovo krhko žensko dijete pored mene, mrzio je sa svom žestinom koja me primakla prijašnjem sebi, ljubavi moje obitelji; moji snovi o tome da budem nešto bolje od onoga što jesam... mrzio nju, mrzio osjećaj koji me natjerala da osjećam – to je malo pomoglo. Da, iritiranje koje sam prije osjetio sad je slabilo, ali i to je, također, malo pomoglo. Prilijepio sam se za svaku emociju koja me odvlačila od zamišljanja kakav bi imala okus...

Mržnja i iritacija. Nestrpljivost. Hoće li sat ikad proći?
I kad sat završi... ona će napustiti ovu prostoriju. I ja ću učiniti što?
Mogao bih se predstaviti. Bok, zovem se Edward Cullen. Mogu li te otpratiti to učionice?Ona će pristati. To bi bilo pristojno. Iako me već prestrašilo, kao što sam i očekivao da bude, poštovala bi dogovor i hodala pored mene. Trebalo bi biti lako otpratiti je u pogrešnom smjeru. Izbočina šume se protezala kao prst koji je dodirivao parkiralište. Mogao bih reći da sam zaboravio knjigu u autu...
Bi li itko primijetio da sam ja bio posljednja osoba koja je bila s njom? Kišilo je, kao i obično; dvije tamne kabanice koje idu u pogrešnom smjeru ne bi privukle previše pažnje, niti me odale.
Osim toga što ja danas nisam jedini učenik koji je svjestan nje – iako nitko tako potpuno svjestan kao ja. Mike Newton, bio je svjestan svake promjene u njenoj težini kako se vrpoljila na stolici – bila je toliko neugodno blizu meni, kao što bi i drugi bili, ali to nisam primjećivao jer mi je samo njen miris uništio svu dobru koncentraciju. Mike Newton bi primijetio kada bi napustila učionicu sa mnom.
Kada bih izdržao sat, bih li mogao dva?
Ustuknuo sam od boli prženja.
Otišla bi kući u praznu kuću. Policajac Swan radio je cijeli dan. Znao sam njegovu kuću, kao što sam znao svaku kuću u malom gradu. Kuća mu se krila točno kod gustog drveća, bez susjeda u blizini. Čak i kada bi imala remena za vrištanje, a ne bi imala, ne bi bilo nikoga tko bi čuo.
To bi bio odgovoran način da riješim ovo. Izdržao sam sedamdeset godina bez ljudske krvi. Ako zadržim dah, mogao bih izdržati dva sata. I kada bih je imao samu, ne bi bilo šanse da strada netko drugi. I ne bi bilo razloga da žurim kroz doživljaj, složilo se čudovište u mojoj glavi.

Bilo je izopačeno misliti da bi spašavanje devetnaestero ljudi iz ove prostorije sa trudom i strpljenjem bilo manje monstruozno od ubijanja nevine djevojke.
Mislio sam da je mrzim, znao sam da je moja mržnja neopravdana. Znao sam, da sam zapravo mrzio sam sebe. A mrzio bih nas oboje još mnogo više kad bi ona bila mrtva.
Izdržao sam sat na ovaj način – zamišljajući najbolje načine da je ubijem. Pokušavajući ne zamišljati pravi čin ubijanja. To bi moglo biti previše za mene. Mogao bih izgubiti ovu bitku i završiti ubijajući sve na dosegu oka. Tako sam planirao strategije, i ništa više. To me izvuklo sa sata.
Jednom, pred kraj, zavirila je prema meni kroz meki zid kose. Mogao sam osjetiti neopravdanu mržnju koja je probijala iz mene kad bih joj uhvatio pogled – vidjeti njen odraz u preplašenim očima. Krv joj je obojila obraze prije nego se ponovo uspjela skriti kosu i to me skoro uništilo.
Ali zazvonilo je. Spašena od zvona – kako šablonski. Oboje smo bili spašeni. Ona, spašena od smrti. Ja, spašen samo na kratko vrijeme od toga da postanem stvorenje iz noćne more od kojeg sam strahovao i koje mi se gadilo. Nisam mogao hodati onako sporo kako sam trebao kada sam izletio iz prostorije. Da je itko gledao u mene, posumnjao bi da nešto nije u redu u načinu na koji se krećem. Ali nitko se nije obazirao na mene. Sve ljudske misli su se još vrtjele oko djevojke kojoj je bilo presuđeno da umre u malo prije sat vremena.
Sakrio sam se u auto.
Nisam volio razmišljati o sebi kao o nekome tko se skriva. Kako je to kukavički zvučalo. Ali to je sad neupitno bio slučaj. Nisam imao dovoljno discipline da ostanem među ljudima. Usredotočivanje na to da ne ubijem jednoga nije mi ostavilo mnogo sredstava da se oduprem drugima. Kakva bi to bila šteta.
Pustio sam da svira CD s glazbom koja me inače smirivala, ali sad nije mnogo učinila. Ne, ono što je sad najviše pomoglo bio je hladan, vlažan, čist zrak koji je strujao sa laganom kišom kroz otvorene prozore. Iako sam mislio da mogu u sjećanju zadržati miris Belle Swan u njegovoj punoj bistrini, udisanje svježeg zraka je bilo kao ispiranje unutrašnjosti tijela od infekcije.
Ponovno sam bio razuman. Ponovno sam mogao razmišljati. I ponovno sam se mogao boriti. Boriti protiv onoga što ne bih htio biti. Nisam morao ići k njoj kući. Nisam je trebao ubiti. Očito, bio sam racionalno biće koje razmišlja, i imao sam izbor. Uvijek postoji izbor. Tako nisam mislio u učionici... ali sada sam bio dalje od nje. Možda, ako je budem izbjegavao, vrlo, vrlo pažljivo, neće biti potrebe da si mijenjam život. Uredio sam stvari onako kako želim. Zašto bih dopustio da neki otežavajući i ukusni nitko to uništi?
Nisam trebao razočarati oca. Nisam trebao izazivati majci stres, brigu...bol. Da, to bi povrijedio moju majku koja me posvojila također. A Esme je bila tako blaga, tako nježna i meka. Izazivanje boli nekome kao Esme bilo je potpuno neoprostivo. Kako ironično da sam htio zaštititi ovu ljudsku djevojku od jadne, bezopasne prijetnje, misli Jessice Stanley. Ja sam posljednja osoba koja bi stala da zaštiti Bellu Swan. Ona nikad neće trebati zaštitu od nečega, više, nego što je treba od mene.

Odjednom sam se upitao gdje je Alice? Nije li me vidjela kako ubijam Swanicu na više načina? Zašto nije došla da mi pomogne – da me zaustavi, ili mi pomogne očistiti dokaze, bilo što? Je li bila toliko koncentrirana na Jaspera da joj je promakla ova puno užasnija mogućnost? Jesam li bio jači nego sam mislio? Zar stvarno ne bih ništa učinio toj djevojci?
Ne. Znao sam da to nije istina. Alice mora da je bila previše koncentrirana na Jaspera. Tražio sam je u smjeru gdje sam znao da je, u malu zgradu koja je služila za satove engleskog. Nije mi trebalo dugo da lociram poznati 'glas'. I bio sam u pravu. Svaka njena misao bila je okrenuta prema Jasperu, gledajući vrlo iscrpno njegove male izbore. Želio sam da je mogu pitati za savjet, ali u isto vrijeme, bilo mi je drago što ona ne zna za što sam sposoban. Da nije bila svjesna masakra kojeg sam razmatrao posljednjeg sata.
Osjetio sam novo pečenje kroz svoje tijelo – pečenje srama. Nisam želio da itko od njih sazna. Kada bih mogao izbjeći Bellu Swan, kada bih uspio da je ne ubijem – čak i kad sam pomislio na to, čudovište se previjalo i škrgutalo zubima u frustraciji – onda nitko ne bi trebao znati. Ako bih se mogao kloniti njenog mirisa...
Nema razloga zašto ne bih pokušao, bar to. Odlučiti se za dobar izbor. Pokušati biti ono što je Carlisle mislio da jesam. Posljednji sat škole je bio skoro gotov. Odlučio sam ostvariti svoj novi plan. Bolje nego sjediti ovdje na parkiralištu gdje bi ona mogla naići i uništiti moj pokušaj. Ponovno, osjetio sam neopravdanu mržnju prema njoj. Mrzio sam što je imala nesvjesnu nadmoć nad mnom. To što me tjerala da budem nešto što sam prezirao.
Hodao sam brzo – malo prebrzo, ali nije bilo svjedoka – preko malog kampusa do ureda. Nije bilo razloga da Bella Swan naiđe na mene. Bit će izbjegavana kao pošast, što je i bila.
Ured je bio prazan osim sekretarice, koju sam i želio vidjeti.
Nije primijetila moj tihi ulazak.
''Gđo. Cope?''
Žena s neprirodno crvenom kosom podigla je pogled i oči su joj se raširile. Uvijek su ih uhvatili nespremne, mali znaci koje nisu razumjeli, bez obzira koliko puta nas prije vidjeli.
''Oh,'' zadihala se, pomalo uskomešana. Zagladila je suknju. Ludo, pomislila je sebi. Skoro bi mi mogao biti sin. Premlad da razmišljam na taj način...''Bok, Edward. Što mogu učiniti za tebe?'' Trepavice su joj treperile ispod debelih naočala.
Neugodno. Ali znao sam biti šarmantan, kad sam to želio. Bilo je lako, s tim da sam odmah znao kako je tko shvatio koji ton ili gestu.
Nagnuo sam se naprijed, uhvativši njen pogled i gledajući duboko u njene plitke, male smeđe oči. Misli su joj već vijorile. Trebalo bi biti jednostavno.
''Pitao sam se, možete li mi pomoći s mojim rasporedom,'' rekao sam nježnim glasom koji sam čuvao da ne preplašim ljude.
Čuo sam da joj se brzina rada srca povećala.
''Naravno, Edwarde. Kako ti mogu pomoći?'' Premlad, premlad, pjevala je u sebi.
Krivo, naravno. Bio sam stariji od njenog djeda. Ali prema mojoj vozačkoj dozvoli, bila je u pravu.
''Pitao sam se, bih li možda mogao premaknuti svoj sat biologije na maturantsku razinu neke znanosti? Fizika, možda?''
''Postoji li možda neki problem s gosp. Bannerom, Edward?''
''Ne, uopće, nego sam već naučio sav taj materijal...''
''U onoj naprednoj školi koju ste pohađali na Aljaski, točno.''
Usne su joj se napućile nakon što je razmotrila moj odgovor. Oni bi svi trebali biti na koledžu. Čula sam već da se profesori žale. Perfektna četvorka, nikad ne oklijevaju s odgovorom, nikad ne odgovore netočno na testovima – kao da su pronašli neki način za varanje na svakom predmetu. Gosp. Varner bi radije povjerovao da učenik vara nego da je pametniji od njega... kladim se da ih majka poučava... '' Zapravo, Edwarde, fizika je sada popunjena. Gosp. Banner mrzi imati na satu više od dvadeset i pet učenika – ''
''Ja ne bih bio problem.''
Naravno da ne bi. Ne, savršeni Cullen. ''Znam, Edward. Ali jednostavno nema dovoljno mjesta...''
'' Mogu li onda propustiti ovaj predmet. Mogao bih to vrijeme iskoristiti za samostalno učenje.''
''Propustiti biologiju?'' Usta su joj se otvorila. To je ludo. Kako može biti teško sjediti na predmetu koji ionako znaš? Mora da postoji problem s gosp. Bannerom. Pitam se, bih li trebala porazgovarati s Bobom o tome. ''Nećeš imati dovoljno sati da maturiraš.''
''Nadoknadit ću nagodinu''.
'' Možda bi trebao razgovarati s roditeljima o tome.''
Vrata su se iza mene otvorila, ali tko god da je ušao nije razmišljao o meni, pa sam ga ignorirao i usredotočio se na gđu. Cope. Blago sam se nagnuo naprijed, i malo više raširio oči. To bi bolje djelovalo da su mi oči bile zlatno smeđe, a ne crne kao sad. Crnilo je plašilo ljude, kao što je i trebalo.
''Molim Vas, gđo. Cope.'' učinio sam svoj glas blagim i neodoljivim koliko je bilo najviše moguće – a mogao je biti značajno neodoljiv.
''Ne postoji li neki drugi predmet na koji bih se mogao prebaciti? Biologija šesti sat ne može biti jedina opcija...''
Nasmijao sam joj se, pažljivo, ne da ju zaslijepim zubima koji bi je uplašili, i pustio da mi se izraz lica raznježi. Srce joj je brže zaudaralo. Premlad, ljutito se podsjetila. '' Pa, možda bih mogla razgovarati s Bobom – mislim, gosp.Bannerom. Mogla bih provjeriti ako – ''

Sekunda je bila potrebna da se sve promijeni: atmosfera u prostoriji, moja misija ovdje, razlog zašto sam se nagnuo prema crvenokosoj ženi... što je prije bilo razlog, a što je sada.
Sekunda je trebala Samanthi Wells da otvori vrata i položi list potpisanog formulara u košaru pored vrata, i požuri van, da što prije izađe iz škole. Sekunda je trebala da odjednom nalet vjetra kroz otvorena vrata udari u mene. Sekunda je trebala da shvatim zašto me prva osoba koja je prošla kroz vrata nije omela svojim mislima.
Okrenuo sam se, iako se nisam trebao uvjeravati. Polako sam se okrenuo, boreći se s mišićima koji su se pobunjivali unutar mene. Bella Swan stajala je leđima naslonjena na zid, a papir joj je stajao u rukama. Oči su joj bile još raširenije nego obično, sad kad je primijetila moj bijesan neljudski odsjaj.

Miris njene krvi natopio je svaku česticu zraka u ovoj maloj, vrućoj prostoriji. Grlo mi je počelo gorjeti.
Čudovište iz njenih očiju je zabliještilo prema meni, kao maska zla u ogledalu. Ruke su mi oklijevale u zraku iznad pulta. Ne bih se trebao okrenuti da dosegnem preko njega do gđe.Cope i udarim joj glavom u stol tako da je ubijem. Dva života, bolje nego dvadeset.
Čista trgovina.
Čudovište je uznemireno i gladno čekalo da to učinim.
Ali uvijek postoji izbor – morao je postojati.
Prekinuo sam pokretanje svojih pluća, i namjestio si Carlisleovo lice pred očima. Okrenuo sam se gđi.Cope i čuo njeno unutrašnje iznenađenje promjenom moga izraza lica. Sklonila se od mene, ali njen strah se nije pretvorio u dosljedne riječi. Koristeći svu kontrolu koju sam svladao u desetljećima samoporicanja, učinio sam svoj glas glatkim i blagim. U plućima mi je ostalo još taman onoliko zraka koliko je bilo potrebno da još jednom progovorim, žureći s riječima.
''Onda nema veze. Vidim da je to nemoguće. Puno Vam hvala na pomoći.''
Izjurio sam iz sobe, pokušavajući ne osjetiti vruće-krvnu toplinu tijela djevojke pored koje sam prošao.
Nisam prestao sve dok se nisam našao u autu, krećući se cijelim putem prebrzo. Većina ljudi se već raščistila, tako da nije bilo svjedoka. Čuo sam učenika druge godine, D.J Garetta da je primijetio, a zatim ignorirao...
Odakle se stvorio Cullen – izgledalo je kao da je izašao iz zraka... Evo me opet sa zamišljanjem. Mama uvije kaže...
Kada sam skliznuo u svoj Volvo, ostali su već bili tamo. Pokušao sam kontrolirati svoje disanje, ali udisao sam svjež zrak, kao da me netko gušio.
''Edward?'' pitala je Alice, sa strahom u glasu.
Otresao sam glavom prema njoj.
''Što se tebi dovraga dogodilo?'' pitao je Emmett, ometen na trenutak činjenicom da Jasper nije bio raspoložen za nadmetanje.
Umjesto odgovora okrenuo sam auto. Morao sam otići s ovog parkirališta prije nego me Bella Swan i tu pronađe. Moj osobni demon, koji me lovi... zaljuljao sam auto prije nego je ubrzao. Vozio sam četrdeset prije nego sam i došao na cestu. Na cesti, postigao sam sedamdeset prije ugla. Bez gledanja, znao sam da Emmett¸ Rosalie i Jasper zure u Alice.
Slegnula je ramenima. Nije mogla vidjeti ono što je prošlo, već ono što nadolazi. Sada me tražila u budućnosti. Oboje smo shvatili što je vidjela i glavi i oboje bili iznenađeni.
''Odlaziš?'' prošaptala je.
Sada su i ostali gledali u mene.
''Odlazim li?'' prosiktao sam kroz zube.
Onda je vidjela, kao odluku kolebanja i drugi izbor koji je usmjerio moju budućnost u tamnom pravcu.
''Oh.''
Bella Swan, mrtva. Moje oči, koje grimizno sjaje nad svježom krvlju. Potraga koja bi slijedila. Predostrožno vrijeme koje bi morali čekati, sve dok ne bi postalo sigurno da se izvučemo i počnemo ponovno negdje drugdje...
''Oh.'' ponovno je rekla. Slika je postala specifičnija. Vidio sam prvi put unutrašnjost načelnikove kuće, vidio Bellu Swan u maloj kuhinji sa žutim elementima, njena leđa nakon što sam je ulovio iz sjene...pustivši da me miris privuče k njoj...
''Stani!'' zarežao sam, ne mogavši podnijeti više.
''Oprosti,'' prošaptala je, raširivši oči.
Čudovište se veselilo. Vizija u njenoj glavi ponovno se promijenila. Prazan autoput u noći, pored njega stabla prekrivena snijegom, blistajući pri skoro dvjesto kilometara na sat.''Nedostajat ćeš mi,'' rekla je. ''Bez obzira na koliko kratko ćeš otići.''
Emmett i Rosalie izmijenili su pronicljiv pogled.
Bili smo skoro došli do prilaza koji je vodio prema našoj kući. ''Ostavi nas ovdje,'' naredila je Alice. ''Trebao bi sam reći Carlisleu.'' Kimnuo sam, i auto je zarežao na naglo stajanje. Emmett, Rosalie i Jasper su izašli u tišini, natjerat će Alice da im objasni kad odem. Alice mi je dotakla rame.
''Napravit ćeš pravu stvar,'' promrmljala je. Ovaj put ne vizija – naredba.
''Ona je jedina obitelj Charliju Swanu. To bi i njega ubilo.''
''Da'', rekao sam, slažući se samo s posljednjim dijelom.
Skliznula je i pridružila se ostalima, obrve su joj se skupile od brige. Izgubili su se u šumi, izvan dosega pogleda, prije nego sam stigao okrenuti auto. Ubrzao sam nazad prema gradu i znao sam da će Aliceina vizija bljeskati od tamnog prema svjetlom kao pokvareno svjetlo. Kada sam ubrzao prema Forksu, vozeći devedeset, nisam bio siguran kamo idem. Da se oprostim od oca? Ili da prihvatim čudovište unutar sebe? Cesta je letjela ispod kotača.

 
10.01.2010.

Prijevod Ponoćnog Sunca

Kao što i sam naziv bloga kaže ovdje ću ja objavljivati prevod Ponoćnog sunca. Svake druge sedmice dobit ćete jedno poglavlje. Kad bude raspust onda ćete dobivati jedno poglavlje svake sedmice. Prvih šest poglavlja nisu moj prevod. Preuzeta su sa stranice http://eclipse-th.blog.hr/
Nadam se da cete uzivati

 
 
 

Ponoćno sunce
<< 07/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031