6. Krvna grupa
Pratio sam je cijeli dan kroz oči drugih ljudi, jedva svjestan okoline.
Ne oči Mike Newtona jer nisam više mogao podnijeti njegove neprijatne fantazije, i ne oči Jessice Stanley, jer me njena ljutnja prema Belli opasno ljutila. Angela Weber je bila dobar izbor kada su joj oči bile na raspolaganju; bila je draga – njena glava je bila lijepo mjesto za provoditi vrijeme. A ponekad su mi učitelji omogućavali najbolji pogled.
Bio sam iznenađen, gledajući je kako se spotiče cijeli dan – zapinjući preko pukotina na pločniku; odloženih knjiga, i najčešće; njenih vlastitih nogu – ljudi koje sam prisluškivao su je opisali kao nespretnu.
Uzeo sam to u obzir. Istina je da je često imala problema s ostajanjem u uspravnom položaju. Sjetio sam se njenog posrtanja preko stola prvi dan, klizanja oko leda prije nesreće, padanja preko donjeg ruba vrata jučer… Kako čudno, bili su upravu. Ona jest nespretna.
Nisam znao zašto mi je to smiješno, ali smijao sam se naglas, hodajući s američke povijesti na engleski, a nekoliko me ljudi čudno pogledalo. Kako to nikad prije nisam primijetio? Možda zato što je u njenoj tišini bilo nešto tako dražesno, način na koji je držala glavu, luk njena vrata…
Sada na njoj nije bilo ništa dražesno. Gosp. Varner ju je gledao kako zapinje vrhom čizme na tepih i doslovno pada na stolicu.
Ponovno sam se nasmijao.
Vrijeme je prolazilo nevjerojatno sporo dok sam čekao na priliku da je vidim svojim očima. Konačno, zvono je zazvonilo. Brzo sam krenuo prema kafeteriji da si osiguram mjesto. Bio sam jedan od prvih tamo. Izabrao sam stol koji je uobičajeno prazan, i zasigurno će ostati prazan jer sam sjeo za njega.
Rosalie je prošla pored mene bez da me pogledala.
Idiot.
Rosalie i ja nikad nismo održavali laku vezu – uvrijedio sam je prvi put kad me čula da govorim, i od onda je sve išlo silaznom putanjom – ali ovih dana se činila razdražljivijom nego obično. Uzdahnuo sam. Rosalie je mislila samo o sebi.
Jasper mi se na pola nasmiješio prolazeći mimo mene.
Sretno, sumnjičavo je pomislio.
Emmett je preokrenuo očima i stresao glavu.
Izgubio pamet, jadan klinac.
Alice je držala usmenu predaju, zubi su joj se previše sjajili.
Mogu li sada razgovarati s Bellom?
''Okanii se toga,'' rekao sam ispod glasa.
Lice joj se objesilo, i onda ponovno ozračilo.
Dobro. Budi tvrdoglav. Samo je pitanje vremena.
Ponovno sam uzdahnuo.
Nemoj zaboraviti na današnji rad iz biologije, podsjetila me.
Kimnuo sam. Ne, nisam to zaboravio.
Dok sam čekao da Bella dođe, pratio sam je u očima brucoša koji je hodao iza Jessice na putu za kafeteriju. Jessica je brbljala o nadolazećem plesu, ali Bella joj ništa nije odgovarala. Nije da joj je Jessica baš i dala priliku.
U trenutku kada je Bella ušla u prostoriju, pogled joj je bljesnuo prema stolu gdje su mi sjedala braća i sestre. Gledala je na trenutak, i onda joj se čelo naborao, a oči spustile prema podu. Nije me primijetila ovdje.
Izgledala je tako… tužno. Osjetio sam moćni nagon da odjurim do nje, da je nekako utješim, jedino što nisam znao što je smatrala utješnim. Nisam imao pojma što ju je nagnalo da tako izgleda. Jessica je nastavila blebetati o plesu. Je li Bella bila tužna što će ga propustiti? To se nije činilo vjerojatno…
Ali to može popraviti, ako želi.
Kupila je piće za ručak i ništa više. Je li to uredu? Zar nije trebala više namirnica od toga? Nikad prije nisam obraćao pažnju na ljudsku dijetu.
Ljudi su tako nevjerojatno krhki! Bilo je milijun stvari o kojima se treba brinuti…
''Edward Cullen zuri opet u tebe,'' čuo sam Jessicu da je rekla. ''Baš me zanima zašto sjedi sam danas?''
Bio sam zahvalan Jessici – iako je sad bila još ogorčenija – jer je Bellina glava naglo podigla i oči su joj krenule pretraživati sve dok nisu srele moje.
Sada joj na licu nije bilo ni traga tuge. Ponadao sam se da je bila tužna jer je mislila da sam ranije napustio školu, i ta me nada nasmijala.
Pokazao sam joj prstom da mi se pridruži. Izgledala je tako iznenađena s tim da sam je poželio ponovno zezati.
Zato sam trepnuo, i usta su joj se otvorila.
''Misli li on na tebe?'' Jessica je nepristojno pitala.
''Možda treba pomoć sa zadaćom iz biologije,'' rekla je tihim, nesigurnim glasom. ''Hm, idem bolje vidjeti što želi.''
To je bio drugi da.
Popiknula se dva puta na putu do mog stola, iako joj ništa nije stajalo na putu osim savršeno ravnog linoleuma. Ozbiljno, kako sam mogao to prije previdjeti? Valjda sam više pažnje posvećivao tihim mislima… Što sam još propustio?
Budi iskren, budi otvoren, zapovjedio sam si.
Stala je iza stolice preko puta mene, oklijevajući. Duboko sam udahnuo, kroz nos ovaj put, bolje nego kroz usta.
Osjeti vatru, suho sam pomislio.
''Zašto danas ne sjedneš sa mnom?'' pitao sam je.
Izvukla je stolicu i sjela, gledajući me cijelo vrijeme. Izgledala je nervozno, ali njeno fizičko prihvaćanje je bilo još jedno da.
Čekao sam da progovori.
Potrajalo je trenutak, ali, konačno je rekla: ''Ovo je nešto novo.''
''Pa…'' oklijevao sam. ''Odlučio sam, da kad već idem u pakao, mogu to učiniti i temeljito.''
Što me natjeralo da to kažem? Valjda je bilo iskreno, bar to. A možda je i ona čula suptilno upozorenje u mojim riječima. Možda shvati da bi trebala ustati i otići najbrže što može…
Nije ustala. Gledala je u mene kao da nisam dovršio rečenicu do kraja.
''Znaš, ja nemam pojma što si ti mislio,'' rekla je kad nisam nastavio.
To je bilo olakšanje. Nasmiješio sam se.
''Znam.''
Bilo je teško ignorirati misli koje su vrištale iza nje – a želio sam ionako promijeniti temu.
''Mislim da su ti prijatelji ljuti na mene, što sam im te ukrao.''
Izgledala je kao da je to nije briga. ''Preživjet će.''
''Možda im te ni ne vratim.'' Nisam znao pokušavam li biti iskren, ili sam je opet zezao. Biti u blizini nje otežavalo mi je smisleno razmišljanje.
Bella je glasno progutala slinu.
Nasmijao sam se njenu izrazu lica. ''Izgledaš zabrinuto,'' stvarno ne bi trebalo biti smiješno… trebala bi se brinuti.
''Ne.'' Bila je loša lažljivica; nije pomoglo jer joj se glas slomio. ''Iznenađena, zapravo… Kako je došlo do ovoga?''
''Rekao sam ti,'' podsjetio sam je. ''Već sam se umorio od pokušavanja da te se klonim. Zato odustajem.'' Držao sam osmjeh s trudom. Ovo uopće nije funkcioniralo – pokušavati biti iskren i opušten u isto vrijeme.
''Odustaješ?'' ponovila je, zbunjeno.
''Da – odustajem od pokušavanja da budem dobar.'' I očito, odustajem od toga da budem opušten. ''Samo ću raditi što želim trenutno, i pustiti da krhotine padnu gdje padnu.'' To je bilo dosta iskreno. Neka vidi moju sebičnost. Neka je to, također, upozori.
''Ponovno sam se izgubila.''
Bio sam sebičan što mi je bilo drago da je tako. ''Uvijek kažem previše kada pričam s tobom – to je jedan od problema.''
Dosta nevažan problem, u usporedbi s ostalima.
''Ne brini,'' uvjerila me. ''Ja ti ništa od toga ne razumijem.''
Dobro. Onda će ostati. ''Računam na to.''
''Znači, u iskrenom engleskom, sada smo prijatelji?''
Razmislio sam o tome na sekundu. ''Prijatelji…'', ponovio sam. Nije mi se sviđao zvuk toga. Nije bilo dovoljno.
''Ili ne,'' mrmljala je, izgledajući posramljeno.
Je li mislila da je ne volim toliko?
Nasmijao sam se. ''Pa, možemo pokušati, valjda. Ali sada te upozoravam da nisam dobar prijatelj za tebe.''
Čekao sam na njen odgovor, razdvojen na dvoje – želeći da konačno čuje i razumije, razmišljajući da ću umrijeti ako shvati. Kako melodramatično. Oko nje sam se pretvarao u takvog čovjeka.
Srce joj je brže zakucalo. ''Često to govoriš.''
''Da, jer me ne slušaš,'' rekao sam, previše intenzivno, ponovno. ''I dalje čekam da povjeruješ u to. Ako si pametna, izbjegavat ćeš me.''
Ah, ali hoću li joj to dopustiti, ako pokuša?
Oči su joj se suzile. ''Mislim da si već dao svoje mišljenje o temi vezanoj za moj intelekt, također.''
Nisam baš bio siguran što je mislila s tim, ali nasmiješio sam se u znak isprike, pogađajući da sam je slučajno uvrijedio.
''Pa,'' rekla je polako. ''Sve dok sam ja… ne pametna, možemo pokušati biti prijatelji?''
''To zvuči otprilike točno.''
Pogledala je dolje, hotimično gledajući u bocu limunade u svojim rukama.
Stara znatiželja me mučila.
''Što misliš?'' pitao sam – bilo je olakšavajuće, napokon, reći naglas te riječi.
Susrela je moj pogled, i disanje joj se ubrzalo dok su joj obrazi poprimili slabu ružičastu boju, udahnuo sam, provjeravajući to u zraku.
''Pokušavam shvatiti što si ti.''
Držao sam osmijeh na licu, čuvajući tako svoje izglede, dok mi je panika prolazila tijelom.
Naravno da se to pitala. Nije bila glupa. Nisam se mogao nadati da će zaboraviti nešto toliko očito.
''Imaš li kakve sreće s tim?'' pitao sam što sam površnije mogao.
''Ne previše,'' priznala je.
Zacerekao sam se od olakšanja. ''Koje su ti teorije?''
Nisu mogle biti gore od istine, bez obzira što smislila.
Obrazi su joj poprimili svjetlo crvenu boju, i nije ništa rekla. Mogao sam osjetiti toplinu njenog crvenjenja obraza u zraku.
Pokušao sam koristiti svoj ton za uvjeravanje na njoj. Normalno je radio na ostalim ljudima.
''Nećeš mi reći?'' ohrabrujući sam se nasmiješio.
Protresla je glavom. ''Previše je sramotno.''
Ah. Ne znati je bilo gore od svega drugoga. Zašto bi je njene spekulacije osramotile? Nisam mogao podnijeti neznanje.
''To me stvarno frustrira, znaš.''
Moj prigovor je zaiskrio nešto u njoj. Oči su joj bljesnule i riječi potekle rječitije nego obično.
''Ne, ne mogu zamisliti zašto bi to uopće bilo frustrirajuće – samo zato što netko odbija reći što misli, čak i ako cijelo vrijeme govori tajnovite male opaske posebno napravljene da te drže budne noćima, tjerajući te na razmišljanje što bi mogle uopće značiti…sada, zašto bi to bilo frustrirajuće?''
Namrštio sam joj se, bio sam uzrujan shvaćajući da je u pravu. Nisam bio fer.
Nastavila je. ''Ili bolje, recimo da je osoba napravila velik raspon bizarnih stvari – od spašavanja tvog života u nemogućim okolnostima jedan dan, do toga da te tretira kao da si prezren od svih ljudi, sljedeći, a nikad ti ne objasni niti jedno od toga, čak i nakon što obeća. To bi, također, bilo vrlo ne-frustrirajuće.''
To je bio najdulji govor koji sam ikad čuo da je napravila, i dao mi novu osobnost za moju listu.
''Malo si temperamentna, zar ne?''
''Ne volim dvostruka mjerila.''
Bila je posve opravdana u svojoj iritaciji, naravno.
Gledao sam u Bellu, pitajući se kako mogu napraviti išta prihvatljivo kraj nje, sve dok me tiho vikanje u glavi Mikea Newtona nije omelo.
Bio je toliko bijesan da me to nasmijalo.
''Što?'' zahtijevala je.
''Tvoj dečko izgleda da misli da sam neugodan prema tebi – raspravlja o tome da li da dođe ili ne prekinuti našu svađu.'' Volio bih ga vidjeti da pokuša. Nasmijao sam se ponovno.
''Ne znam o kome pričaš,'' rekla je hladnim glasom. ''Ali sigurna sam da si u krivu, u svakom slučaju.''
Vrlo sam uživao u tome kako ga se odrekla i ovoj voljno danoj rečeinci.
''Nisam. Rekao sam ti, većinu je ljudi lako pročitati.''
''Osim mene, naravno.''
''Da. Osim tebe.'' Mora li ona biti u svemu iznimka?
Ne bi li bilo više fer – uzimajući u obzir sve ostalo s čim sam se sad morao baviti – ako bih mogao čuti bar nešto najmanje iz njene glave? Je li to bilo previše za tražiti? ''Pitam se zašto je tako?''
Gledao sam joj u oči, pokušavajući opet…
Odvratila je pogled. Otvorila je limunadu i otpila brzo gutljaj, oči su joj bile na stolu.
''Nisi li gladna?'' pitao sam.
''Ne.'' Pregledala je prazan stol između nas. ''Ti?''
''Ne, nisam gladan,'' rekao sam. Definitivno nisam to bio.
Gledala je u stol stisnutih usana. Čekao sam.
''Možeš li mi učiniti uslugu?'' pitala je odjednom, susrećući moj pogled.
Što bi ona željela od mene? Hoće li tražiti istinu za koju nisam imao dopuštenje da joj kažem – istinu za koju nisam nikad, nikad želio da zna?
''To ovisi o tome što želiš.''
''Nije mnogo,'' obećala je.
Čekao sam, ponovno znatiželjan.
''Samo sam se pitala…'' rekla je polako, gledajući u bocu limunade, prateći njen otvor malim prstom. ''Ako me možeš upozoriti prije nego što idući put odlučiš ignorirati me za moje dobro? Samo da se pripremim.''
Željela je upozorenje? Onda znači da je biti s moje strane ignoriran loša stvar… nasmiješio sam se.
''To zvuče fer,'' složio sam se.
''Hvala,'' rekla je, podižući pogled. Lice joj se toliko umirilo da sam se želio nasmiješiti s vlastitim olakšanjem.
''Onda, mogu li dobiti jednu za uzvrat?'' pitao sam s nadom.
''Jednu,'' dopustila je.
''Reci mi jednu teoriju.''
Zacrvenila se. ''Ne tu.''
''Nisi pobliže odredila, samo si mi obećala odgovor,'' svađao sam se.
''Ali ti si i sam kršio obećanja,'' odvratila mi je.
Tu me uhvatila.
''Samo jednu teoriju – neću se smijati.''
''Da, hoćeš.'' Činila se vrlo uvjerenom u to, iako nisam mogao zamisliti išta što bi moglo biti smiješno.
Dao sam uvjeravanju još jedan pokušaj. Duboko sam joj pogledao u oči – laka stvar za učiniti, a tako dubokim očima – i prošaptao, ''Molim te?''
Trepnula je, i problijedila.
Pa, to baš i nije bila reakcija koju sam želio.
''Hm, što?'' pitala je. Izgledala je vrtoglavo. Što s njom nije uredu?
Ali neću još odustati.
''Molim te, reci mi samo jednu malu teoriju,'' molio sam je nježnim, nezastrašujućim glasom, držeći njene oči u mojima.
Na moje iznenađenje i zadovoljstvo, konačno je upalilo.
''Hm, pa, ugrizao te radioaktivni pauk?''
Stripovi? Nije čudo što je mislila da ću se smijati.
''To baš i nije kreativno,'' prekorio sam je, pokušavajući sakriti novonastalo olakšanje.
''Oprosti, to je sve što imam,'' rekla je uvrijeđeno.
To me još više opustilo. Ponovno sam je bio u stanju zezati.
''Nisi ni blizu.''
''Bez paukova?''
''Bez.''
'' I bez radioaktivnosti?''
''Nikakve.''
''K vragu,'' uzdahnula je.
''Kriptonit me isto ne muči,'' rekao sam brzo – prije nego krene govoriti o ugrizima – i onda sam se morao nasmijati, jer je mislila da sam super-heroj.
''Nije ti dozvoljeno da se smiješ, sjećaš se?''
Stisnuo sam usnice.
''Već ću ja s vremenom shvatiti,'' obećala je.
A kad bude, bježat će.
''Želio bih kad ne bi pokušavala,'' rekao sam, bez zezanja.
''Zbog…?''
Dugovao sam joj iskrenost. I dalje sam se pokušavao smiješiti, da mi riječi zvuče manje prijetećima. ''Što ako nisam super-heroj? Što ako sam negativac?''
Oči su joj se otvorile i usta lagano otvorila. ''Oh,'' rekla je. I onda, nakon još jedne sekunde, ''Shvaćam.''
Konačno me čula.
''Je li?'' pitao sam, radeći na skrivanju svoje agonije.
''Opasan si?'' pogodila je. Dah joj je izletio i srce podivljalo.
Nisam joj mogao odgovoriti. Je li ovo bio moj posljednji trenutak s njom? Hoće li sad pobjeći? Mogu li joj reći da je volim prije nego pobjegne? Ili bi je to još više prestrašilo?
''Ali ne loš,'' šapnula je odmahujući glavom, bez straha u jasnim očima. ''Ne, ne vjerujem da si loš.''
''U krivu si,'' disao sam.
Naravno da sam loš. Nisam li se veselio što je mislila da sam bolji nego što sam zaslužio? Da sam dobra osoba, držao bih se dalje od nje.
Ispružio sam ruke preko stola, posežući za čepom njene boce limunade kao ispriku. Nije ustuknula od moje ruke koja joj je bila blizu. Stvarno me se nije bojala. Ne još.
Okretao sam čep u ruci, gledajući u njega umjesto u nju. Misli su mi bile zamršene.
Trči, Bella, trči. Nisam se mogao natjerati da kažem te riječi naglas.
Skočila je na noge. ''Zakasnit ćemo,'' rekla je, taman kad sam se zabrinuo da je nekako čula moje tiho upozorenje.
''Ne idem u razred.''
''Zašto ne?''
Zato što te ne želim ubiti. ''Zdravo je markirati katkada.''
Da budem precizan, bilo je zdravije za ljude da vampiri markiraju sat u danima kad će se prolijevati ljudska krv. Gosp.Banner će danas ispitivati krvne grupe. Alice je već zbrisala jutarnji sat.
''Pa, ja idem,'' rekla je. To me nije iznenadilo. Bila je odgovorna – uvijek je radila pravu stvar,
Bila mi je suprotna.
''Onda se vidimo kasnije,'' rekao sam, pokušavajući biti opušten, gledajući dolje u čep koji se okretao. I usput, obožavam te… u opasnim, zastrašujućim smislovima.
Oklijevala je, i nadao sam se trenutku da će ipak ostati sa mnom, nakon svega. Ali zazvonilo je i ona je požurila dalje.
Čekao sam dok nije otišla, i onda stavio čep u džep – suvenir na ovaj najznačajniji razgovor – i krenuo kroz kišu prema svom autu.
Stavio sam svoj CD za smirenje – isti onaj koji sam slušao i prvi dan – ali nisam slušao Debussyeve note zadugo. Druge note su mi išle kroz glavu, dio ljestvice koji me smirivao i intrigirao. Stišao sam liniju i slušao glazbu u glavi, igrao se s djelićem sve dok nije izrastao u cijelu harmoniju.
Instinktivno, prsti su mi se micali kroz zrak preko zamišljenih klavirskih tipki.
Nova kompozicija je taman nastajala kad su mi valovi mentalnog mučenja uhvatili pažnju.
Gledao sam prema opasnosti.
Hoće li se onesvijestiti? Što da napravim? Mike je paničio.
Stotinjak metara od mene, Mike Newton je spuštao Bellino hromo tijelo na pločnik. Nije reagirala kad je teško pala na mokar beton, oči su joj bile zatvorene, koža bijela kao u mrtvaca.
Skoro sam strgao vrata auta.
''Bella?'' viknuo sam.
Na njenom beživotnom licu nije bilo promjene kad sam joj viknuo ime.
Cijelo mi je tijelo bilo hladnije od leda.
Bio sam svjestan Mikeovog otežavajućeg iznenađenja dok sam bijesno ispitao njegove misli. Samo je mislio o svojoj ljutnji prema meni, tako da nisam znao što je Belli. Ako je učinio išta što ju je povrijedilo, uništit ću ga.
''Što je – je li ozlijeđena?'' zahtijevao sam da mi kaže, pokušavajući se koncentrirati na njegove misli. Bilo je izluđujuće hodati ljudskom brzinom hoda. Nisam trebao privlačiti pažnju na svoj pristup.
Mogao sam čuti udaranje srca, čak i disanje. Dok sam gledao, stisnula je jače zatvorene oči. To je malo umanjilo moju paniku.
Vidio sam djelić Mikeovih sjećanja, bljesak slika s biologije. Bellina glava na našem stolu, njena lijepa koža postaje zelena. Kapanje crvenog po bijelim karticama…
Određivanje krvne grupe.
Stao sam gdje sam bio, zadržavajući dah. Njen miris je bila jedna stvar, njena graciozna krv je potpuno druga stvar.
''Mislim da se onesvijestila,'' rekao je Mike, uzbuđen i ogorčen u isto vrijeme. ''Ne znam što se dogodilo, nije ni probola prst.''
Olakšanje je prošlo kroz mene, i ponovno sam disao, testirajući zrak. Ah, mogao sam namirisati malen Mikeov tok krvi iz probodene rane. Nekad mi je čak bila privlačna.
Kleknuo sam pored nje dok je Mike kružio oko mene, bijesan zbog moje intervencije.
''Bella. Možeš li me čuti?''
''Ne,'' uzdahnula je. ''Odlazi.''
Nasmijao sam se. Bila je uredu.
''Vodio sam je medicinskoj sestri,'' rekao je Mike. ''Ali nije htjela nastaviti dalje.''
''Ja ću je odvesti. Možeš se vratiti u razred,'' rekao sam voljno.
Mikeovi zubi su se stisnuli. ''Ne. Ja bih to trebao napraviti.''
Nisam namjeravao ostati ovdje i svađati se s jadnikom.
Uzbuđen i prestravljen, polu-zahvalan i polu-ožalošćen zbog teškoća koje je izazivalo neizbježno dodirivanje, polako sam podigao Bellu s pločnika i držao je u rukama, dodirujući joj jedino odjeću, držeći što veću udaljenost među našim tijelima koja je bila moguća. Krupno sam koračao naprijed u žurbi da joj spasim život – od mene, drugim rječima.
Oči su joj je otvorile, začuđene.
''Pusti me dolje,'' naredila je slabim glasom – osramoćena ponovno, pogađao sam iz njenog izraza lica. Nije voljela pokazivati slabost.
Jedva da sam čuo Mikeov tihi protest iza nas.
''Izgledaš užasno,'' rekao sam joj, smijući se od olakšanja jer je s njom bilo sve uredu osim blijedog lica i slabog želudca.
''Vrati me na pločnik,'' rekla je. Usnice su joj bile bijele.
''Pa, onesvijestiš se pri pogledu na krv?'' Može li biti još više ironično?
Zatvorila je oči i stisnula usnice.
''I to, čak ne na svoju krv,'' dodao sam, osmijeh mi se povećavao.
Bili smo pred uredom. Vrata su bila desetak centimetara otvorena, i gurnuo sam ih do kraja.
Gđa.Cope je skočila, preplašena. ''Ajme, meni,'' zadihala se nakon što je vidjela blijedu djevojku na mojim rukama.
''Onesvijestila se na biologiji,'' objasnio sam prije nego joj mašta proradi.
Gđa.Cope požurila je otvoriti vrata sestrine ambulante. Belline oči su ponovno bile otvorene i promatrale je. Čuo sam unutrašnje iznenađenje starije sestre kad sam pažljivo polegao djevojku na otrcani krevet. Čim mi Bella više nije bila na rukama, postavio sam razmak širine sobe među nama. Tijelo mi je bilo prerazdražljivo, previše pohlepno, mišići su mi se zatezali i tekao otrov. Bila je tako topla i mirisna.
''Samo se malo onesvijestila,'' razuvjerio sam gđu.Hammond. ''Ispitivali su krvne grupe na biologiji.''
Kimnula je, sad s razumijevanjem. ''Uvijek je jedan takav.''
Zataškao sam osmijeh. Bella mora biti taj jedan.
''Samo legni na minutu, draga,'' rekla je gđa.Hammond. ''Proći će.''
''Znam,'' rekla je Bella.
''Događa li ti se to često?'' pitala je sestra.
''Ponekad,'' priznala je.
Pokušao sam prikriti osmijeh kašljanjem.
To je privuklo sestrinu pažnju. ''Ti možeš nazad u razred,'' rekla je.
Gledao sam je ravno u oči i lagao s perfektnim pouzdanjem. ''Mene su zadužili da ostanem s njom.''
Hmm. Pitam se… o dobro. Gđa.Hammond je kimnula.
Sasvim je u redu radilo na njoj. Zašto Bella mora biti toliko teška?
''Idem ti po led za čelo, dušo,'' rekla je sestra, pomalo joj je bilo neugodno gledati me u oči – onako kako ljudima i treba biti – i napustila sobu.
''Bio si u pravu,'' uzdahnula je Bella, zatvarajući oči.
Što je mislila? Skočio sam na najgori zaključak: prihvatila je moja upozorenja.
''Jesam, obično,'' rekao sam, pokušavajući zvučati kao da se zabavljam. ''Ali u čemu ovaj put?''
''Markiranje je zdravo,'' uzdahnula je.
Ah, ponovno olakšanje.
Onda je bila tiha. Polako je udisala i izdisala. Usne su joj poprimale ružičastu boju. Usta su joj bila malo razdvojena, njena donja usnica bila je malo punija od gornje. Od gledanja u njena usta sam se čudno osjećao. Tjeralo me da se joj se približim, što nije dobra ideja.
''Uplašila si me na minutu tamo,'' rekao sam – da započnem iz početka razgovor da joj mogu čuti ponovno glas. ''Pomislio sam da Newton vuče tvoje mrtvo tijelo da ga zakopa u šumi.''
''Ha - ha,'' rekla je.
''Iskreno, vidio sam trupla s boljom bojom.'' To je zapravo bila istina. ''Bio sam zabrinut da ću morati osvetiti tvoje ubojstvo.'' A i bih.
''Jadan Mike,'' uzdahnula je. ''Kladim se da je lud.''
Bijes je prošao kroz mene, ali sam ga brzo suzdržao. Njena je briga zasigurno samo sažaljenje. Bila je dobra. To je sve.
''On me jednostavno ne voli,'' rekao sam joj, razveseljen tom idejom.
''Ne možeš to znati.''
''Vidio sam mu lice – mogu reći.'' Vjerojatno je bila istina da bi mi čitanje njegova lica dalo dosta informacija za ovaj zaključak. Sve ovo vježbanje na Belli je izoštrilo moje mogućnosti čitanja ljudskih izraza lica.
''Kako si me vidio? Mislila sam da markiraš.'' Lije joj je izgledalo bolje – zeleni ton je nestao ispod prozirne kože.
''Bio sam u autu, slušao CD.''
Lice joj se trznulo, kao da ju je moj vrlo uobičajen odgovor nekako iznenadio.
Ponovno je otvorila oči kad se gđa.Hammond vratila s paketićem leda.
''Evo ti, dušo,'' rekla je sestra dok ga je stavljala preko Bellina čela. ''Izgledaš bolje.''
''Mislim da sam uredu,'' rekla je Bella sjedajući i mičući pakovanje leda. Naravno. Nije voljela da se brinu o njoj.
Naborane ruke gđe.Hammond su se ispružile prema djevojci u namjeri da je polegne nazad, ali onda je gđa.Cope otvorila vrata ureda i ušla unutra.
S njenim ulaskom došao je miris svježe krvi, samo dašak.
Nevidljiv u uredu iza nje, Mike Newton je i dalje bio vrlo ljut, želio je da je težak dečko kojeg je sad dovukao djevojka koja je ovdje unutra sa mnom.
''Imamo još jednog,'' rekla je gđa.Cope.
Bella je brzo skočila s kreveta, nestrpljiva da se makne iz središta pažnje.
''Evo,'' rekla je, dajući oblog nazad gđi.Hammond. ''Ne trebam ga.''
Mike je gunđao dok ne gurao Leea Stevensa vrata. Krv je i dalje kapala niz ruku koju je Lee držao na licu, cureći prema zglobu ruke.
''Oh, ne.'' Ovo je znak da odem – i Belli također, činilo se. ''Izađi iz ureda, Bella.''
Gledala je u mene s raširenim očima.
''Vjeruj mi – idi.''
Okrenula se i dohvatila vrata prije nego joj se zavrtjelo, i pojurila kroz ured. Pratio sam je par centimetara iza nje. Kosa joj je okrznula moju ruku…
Okrenula se da me pogleda, i dalje širom otvorenih očiju.
''Pa ti si to mene poslušala.'' To je sad bilo prvi put.
Malen nos joj se naborao. ''Namirisala sam krv.''
Zurio sam u nju s potpunim čuđenjem. ''Ljudi ne mogu namirisati krv.''
''Pa, ja mogu – od toga mi je zlo. Miriši na hrđu… i sol.''
Lice mi se smrzlo, i dalje sam zurio.
Je li ona uopće bila čovjek? Izgledala je ljudsko. Bila je meka kao čovjek. Mirisala je kao čovjek – pa, bolje, zapravo. Ponašala se ljudski… na neki način. Ali nije razmišljala kao čovjek, ili reagirala kao jedan.
Koja je druga opcija postojala?
''Što?'' zahtijevala je.
''Nije ništa.''
Onda nas je Mike Newton prekinuo, ulazeći u sobu s ogorčenim, nasilnim mislima.
''Ti izgledaš bolje,'' rekao joj je nepristojno.
Ruka mi se stisnula, želio sam ga naučiti nekim manirima. Moram paziti na sebe, ili ću još na kraju završiti tako da ubijam ovog antipatičnog dečka.
''Samo drži ruku u džepu,'' rekla je. Na jednu divlju sekundu, pomislio sam da je govorila meni.
''Ne krvari više,'' odgovorio je sumorno. ''Ideš li nazad u razred?''
''Šališ se? Samo bih se trebala okrenuti i vratiti tu nazad.''
To je bilo veoma dobro. Mislio sam da ću morati propustiti ovaj sat s njom, a sad sam umjesto toga dobio ekstra vrijeme. Osjećao sam se pohlepno, škrtica je rasla svakom minutom.
''Da, valjda…'' mrmljao je Mike. ''Pa, ideš li ovaj vikend? Na plažu?''
Ah, imaju planove. Ljutnja je prošla kroz mene. Ipak, to je bio grupni izlet. Vidio sam ga u glavama nekih učenika. Neće biti tamo samo njih dvoje. I dalje sam bio bijesan. Skoro bez pokreta sam se naslonio na pult, pokušavajući se kontrolirati.
''Naravno, tu sam,'' obećala mu je.
Znači, i njemu je rekla da. Ljubomora je gorjela, bolnije nego žeđ. Ne, to je samo grupni izlazak, pokušavao sam se uvjeriti. Samo provodi dan s prijateljima. Ništa više.
''Nalazimo se u trgovini mog tate, u deset.'' I Cullen NIJE pozvan.
''Bit ću tamo,'' rekla je.
''Onda, vidimo se u dvorani.''
''Vidimo se,'' odgovorila je.
Odgegao se nazad na sat, misli us mu bile pune bijesa. Što ona vidi u tom čudaku? Naravno, bogat je, valjda. Cure misle da je zgodan, ali ne vidim to. Previše… previše savršen. Kladim se da mu tata eksperimentira s plastičnom kirurgijom na svima njima. Zato su svi tako bijeli i zgodni. To nije prirodno. I na neki način… ima zastrašujući pogled. Ponekad, kad zuri u mene, kunem se da razmišlja o tome da me ubije… čudak…
Mike je ipak ponešto shvatio.
''Dvorana,'' Bella je tiho ponovila. Uzdah.
Gledao sam je, i vidio da je ponovno tužna zbog nečega. Nisam bio siguran zašto, ali bilo je jasno da ne želi ići na idući sat s Mikeom, i ja sam bio potpuno za taj plan.
Došao sam na njenu stranu i sagnuo se blizu njena lica, osjećao sam toplinu njena lica kako mi zrači prema usnicama. Nisam se usudio disati.
''Mogu se pobrinuti za to,'' rekao sam. ''Idi sjedi tamo, i izgledaj blijedo.''
Učinila je kako sam rekao, sjela na jednu od stolica na slaganje i naslonila glavu nazad na zid, dok je iza mene, gđa.Cope izašla iz stražnje prostorije i sjela za stol. Sa zatvorenim očima, Bella je opet izgledala kao da je umrla. Boja joj se još nije posve vratila.
Okrenuo sam se tajnici. Nadam se da Bella obraća pažnju na ovo, pomislio sam podrugljivo. Ovako ljudi trebaju reagirati.
''Gđo.Cope?'' pitao sam, koristeći ponovno svoj uvjerljivi glas.
Trepavice su zatreptale, i srce joj se ubrzalo. Premlad, suzdrži se!
''Da?''
To je bilo zanimljivo. Kad se puls Sally Cope ubrzao, učinio je to jer me smatrala fizički privlačnim, ne zato što se bojala. Navikao sam na to u blizini ljudskih žena… ipak, nisam to uzeo u obzir kao objašnjenje za Bellino ubrzano srce.
Sviđalo mi se to. Nasmiješio sam se i disanje gđe.Cope je postalo glasnije.
''Bella ima idući sad tjelesni, i mislim da se ne osjeća dovoljno dobro. Zapravo, mislio sam je odvesti kući. Biste li je mogli opravdati sa sata?'' Gledao sam u njene plitke oči, uživajući u procesu razmišljanja. Je li moguće da Bella…?
Gđa.Cope trebala je progutati knedlu da bi mi odgovorila. ''Treba li i tebe opravdati, Edward?''
''Ne, ja imam gđu.Goff, njoj neće smetati.''
Sada nisam obraćao pažnju na nju. Istraživao sam novu mogućnost.
Hmm. Sviđala mi se pomisao da me Bella smatra privlačnim kao ostatak ljudi, ali kada je Bella imala iste reakcije kao ostali ljudi? To mi ne bi trebalo povećati nadu.
''Ok, sve je sređeno. Osjećaš se bolje, Bella?''
Bella je kimnula – pomalo pretjerano.
''Možeš li hodati, ili želiš da te ponovno nosim?'' Pitao sam, zabavljajući se njenom jadnom glumom. Znao sam da želi hodati – nije željela biti slaba.
''Hodat ću,'' rekla je.
Ponovno točno. U ovome sam postajao sve bolji.
Ustala se, oklijevajući na trenutak, kao da ispituje svoju ravnotežu. Pridržao sam joj vrata i zakoračili smo van u kišu.
Gledao sam je kako je okrenula lice prema laganoj kiši zatvorenih očiju, s malenim osmjehom na licu. Što je mislila? Nešto u ovoj radnji nije bilo uredu, i brzo sam shvatio što mi je u ovom držanju tijela bilo nepoznato. Normalne ljudske djevojke ne bi podigle lica prema rominjajućoj kiši; normalne ljudske djevojke nosile su šminku, čak i ovdje, u ovom vlažnom mjestu.
Bella nikad nije nosila šminku, niti je trebala. Kozmetičke industrije zarađivale su milijarde dolara na godinu od žena koje pokušavaju postići kožu kao što je njena.
''Hvala,'' rekla je, sada mi se smijući. ''Vrijedno je razboljeti se da bi se izbjegao tjelesni.''
Gledao sam preko školskog dvorišta, pitajući se kako da produžim ovo vrijeme s njom.
''Svaki put,'' rekao sam.
''Pa, ideš li? Ovu subotu, mislim?'' rekla je s nadom.
Ah, njena nada je umirivala. Željela me pored sebe, ne Mikea Newtona. I želio sam reći da. Ali trebalo je razmotriti mnoge stvari. Na primjer, sunce će sjati ovu subotu…
''Gdje vi svi idete, točno?'' pokušao sam držati glas nonšalantnim, kao da to nije previše važno. Mike je rekao plaža, mislim. Tamo nema previše šanse da izbjegnem sunčevo svjetlo.
''Dolje na La Push, na Prvu Plažu.''
Dovraga. Pa, onda je nemoguće.
Ionako, Emmett bi bio živčan ako otkažem naše planove.
Pogledao sam prema njoj, iskosa se smijući. ''Stvarno mislim da nisam pozvan.''
Uzdahnula je, već pomirena sa sudbinom. ''Ja sam te baš pozvala.''
''Ajmo ti i ja pustiti ovaj tjedan jadnog Mikea na miru. Ne želimo da pukne.'' Razmišljao sam o tome da sam puknem jadnog Mikea i intenzivno uživao u mentalnoj slici.
''Mike-schmike,'' rekla je. Široko sam se nasmijao.
I onda je počela odlaziti od mene.
Bez razmišljanja o onom što radim, posegnuo sam i uhvatio je za kabanicu. Na trzaj je stala.
''A kamo si ti krenula?'' bio sam skoro ljut na to što me ostavlja. Nije mi bilo dovoljno ovo vrijeme s njom. Ne može otići, ne još.
''Idem kući,'' rekla je odbojno kao da me želi uznemiriti.
''Nisi li me čula da sam rekao da ću te sigurno odvesti kući? Zar misliš da ću te pustiti da voziš u tom stanju?'' Znao sam da joj se to neće sviđati – moja implikacija na njenu slabost. Ali morao sam vježbati, tako i tako, za put u Seattle. Da vidim mogu li izdržati neposrednu blizinu u zatvorenom prostoru. Ovo je mnogo kraće putovanje.
''Kakvom stanju?'' zahtijevala je. ''I što s mojim kamionetom?''
''Alice će to ga ostaviti nakon škole.'' Pažljivo sam je povukao u svoj auto, jer sam sad znao da je hodanje prema naprijed dosta izazovno za nju.
''Pusti!'' rekla je, bočno se izmičući umalo je pala. Držao sam jednu ruku da je uhvatim, ali se ispravila prije nego je to bilo potrebno. Ne bih trebao tražiti izlike da je dodirujem. To me navelo da na razmišljanje o reakciji gđe.Cope, ali ostavio sam to za kasnije. Mnogo toga treba s te strane razmotriti.
Pustio sam je da prođe uz auto i spotakla se na vrata. Moram biti još oprezniji, kad uzmem u obzir njenu jadnu ravnotežu…
''Tako si nespretna!''
''Otvoreno je.''
Ušao sam na svoju stranu i pokrenuo auto. Držala je tijelo ukočeno, i dalje stojeći vani, iako je kiša padala, a znao sam da ne voli hladnoću i kišu. Voda se slijevala kroz njenu gustu kosu, potamnjujući je skoro do crne boje.
''Posve sam se sposobna sama odvesti kući!''
Naravno da je – samo je ja nisam sposoban pustiti.
Otvorio sam prozor do nje i nagnuo se prema njoj. ''Ulazi, Bella.''
Oči su joj se suzile, i pogađao sam da razmišlja da li da učini taj korak ili ne.
''Samo ću te dovući nazad,'' obećao sam, uživao sam u razočaranju na njenom licu kad je shvatila da što sam mislio.
Stisnula je usne, otvorila vrata i ušla unutra. S kose joj je kapalo na kožu, a čizme škripale jedna o drugu.
''Ovo je posve nepotrebno,'' rekla je tmurno. Mislio sam da izgleda posramljeno ispod ljutnje.
Pojačao sam temperaturu da joj ne bude neugodno, i pojačao glazbu na lijepu razinu iz pozadine. Odvezao sam prema izlazu, gledajući je s dijelom oka. Imala je tvrdoglav izraz lica. Gledao sam u nju, ispitujući kako se osjećam… razmišljajući ponovno o reakciji tajnice…
Odjednom je pogledala u radio i nasmijala se, oči su joj bile širom otvorene. ''Clair de Lune?'' pitala je.
Fan klasike? ''Znaš Debussya?''
''Ne dobro,'' rekla je. ''Mama uvijek svira dosta klasične glazbe po kući – znam samo svoje najdraže.''
''Ova je jedna od mojih najdražih, također.'' Gledao sam u kišu uzimajući to u obzir. Čak sam i imao nešto zajedničko s djevojkom. Počeo sam misliti da smo različiti u svakom smislu.
Sada se činila opuštenija, gledala je u kišu kao i ja, ali ništa nije gledala. Iskoristio sam njenu trenutnu nepažnju da probam eksperimentirati s disanjem.
Udahnuo sam pažljivo kroz nos.
Moćno.
Zgrabio sam jače upravljač. Zbog kiše je još bolje mirisala. Nisam mislio da je to moguće. Glupo, odjednom sam pomislio kakav bi okus imala.
Pokušao sam trpjeti to gorenje u grlu, razmišljao o nečem drugom.
''Kakva ti je majka?'' pitao sam da si odvratim pažnju.
Bella se nasmijala. ''Vrlo je slična meni, ali ljepša.''
Sumnjao sam u to.
''Imam previše Charlijevog u sebi,'' nastavila je. ''Ona više voli izlaziti nego ja, i hrabrija je.''
U to sam takođe sumnjao.
''Neodgovorna je i pomalo ekscentrična, i vrlo je nepredvidljiva kuharica. Ona mi je najbolja prijateljica.'' Glas joj je poprimio melankoličan zvuk; čelo joj se naboralo.
Ponovno je zvučala više kao roditelj nego kao dijete.
Stao sam pred kućom, prekasno se pitajući bih li ja uopće trebao znati gdje ona živi. Ne, ovo nije sumnjivo u ovako malenom gradu, s njenim ocem kao javnom figurom…
''Koliko godina imaš, Bella?'' morala je biti starija od svojih vršnjaka. Možda je kasno krenula u školu, ili bila zadržana…što nije vjerojatno.
''Sedamnaest mi je,'' odgovorila je.
''Ne doimaš se kao da ti je sedamnaest.''
Nasmijala se.
''Što?''
''Mama mi uvijek kaže da sam rođena sa trideset i pet, i da se svake godine sve više približavam srednjovječnosti.'' Ponovno se nasmijala i onda uzdahnula. ''Pa, netko mora biti odrastao.''
To mi je objasnilo stvari. Sada sam mogao vidjeti… kako je neodgovorna majka pomogla pri Bellinoj zrelosti. Morala je rano odrasti, da postane skrbnik. Zato nije voljela da se o njoj brinu – osjećala je da je to njen posao.
''Ne izgledaš baš kao ostali tvog godišta u školi,'' rekla je, izvlačeći me iz sanjarenja.
Napravio sam grimasu. Za sve što sam primijetio na njoj, ona je previše primijetila za uzvrat. Promijenio sam temu.
''Pa, zašto se tvoja majka udala za Phila?''
Oklijevala je minutu prije nego je odgovorila. ''Moja mama… ona je vrlo mlada za svoje godine. Mislim da se uz Phila osjeća još mlađe. U svakom slučaju, luda je za njim.'' Blago je protresla glavom.
''Odobravaš li to?'' pitao sam se.
''Ima li to veze?'' rekla je. ''Želim da bude sretna…i on je taj koga ona želi.''
Nesebičnost njenog komentara bi me šokirala, ali to je pasalo u sve što sam naučio o njenom karakteru.
''To je stvarno velikodušno…pitam se…''
''Što?''
''Bi li ona bila jednako velikodušna prema tebi? Bez obzira tko bio tvoj izbor?''
To je bilo glupo pitanje, i nisam mogao držati glas opuštenim dok sam ga izgovarao. Kako je glupo uopće razmatrati da bi netko mogao odobravati mene za svoju kćer. Kako je glupo uopće misliti da bi Bella izabrala mene.
''Ja – ja mislim da bi,'' trepnula je, na neki način gledajući prema meni. Strah… ili privlačnost?
''Ali, naposljetku, ona je roditelj. To je malo drugačije,'' završila je.
Iskosa sam se nasmijao. ''Znači nitko previše strašan.''
Namrštila mi se. ''Kako misliš strašan? Mnogobrojni piercinzi na licu i velike tetovaže?''
''To je jedna definicija, valjda.'' Vrlo neprijeteća definicija, po mom mišljenju.
''Koja je tvoja definicija?''
Uvijek pita pogrešna pitanja. Ili baš prava pitanja, možda. Ona na koja nisam htio odgovoriti, ni pod koju cijenu.
''Misliš li da sam ja strašan?'' pitao sam je pokušavajući se malo nasmijati.
Razmislila je prije nego je odgovorila ozbiljnim glasom. ''Hmm… mislim da bi mogao biti, ako želiš.''
I ja sam bio ozbiljan. ''Bojiš li me se sada?''
Odgovorila je odjednom, bez razmišljanja. ''Ne.''
Lakše sam se nasmijao. Nisam mislio da skroz govori istinu, ali niti da laže. Bila je dovoljno uplašena da želi otići, bar to. Pitao sam se kako bi se osjećala da joj kažem da vodi raspravu s vampirom. Iznutra sam se nasmijao njenoj zamišljenoj reakciji.
''Pa, hoćeš li mi sad ispričati priču o svojoj obitelji? Mora biti zanimljivija od moje priče.''
Strašnija, zasigurno.
''Što želiš znati?'' oprezno sam pitao.
''Cullenovi su te usvojili?''
''Da.''
Oklijevala je, onda progovorila slabim glasom. ''Što se dogodilo tvojim roditeljima?''
Ovo nije bilo preteško; nisam joj morao ni lagati. ''Umrli su prije mnogo vremena.''
''Žao mi je,'' promrmljala je, očito se brinući da me povrijedila.
Ona se jest brinula o meni.
''Zapravo ih se ni ne sjećam jasno,'' uvjerio sam je. ''Carlisle i Esme su već dugo vremena moji roditelji.''
''A ti ih voliš,'' zaključila je.
Nasmijao sam se. ''Da, ne mogu zamisliti dvoje boljih ljudi.''
''Imaš puno sreće.''
''Znam da imam.'' U toj okolnosti, koja se tiče roditelja, moja se sreća nije mogla poreći.
''A tvoja braća i sestre?''
Ako joj dopustim da sazna previše detalja, morao bih lagati. Pogledao sam na sat, obeshrabren što moje vrijeme s njom ističe.
''Moj brat i sestra, i Jasper i Rosalie, kad smo već kod njih, će biti vrlo uzrujani, ako će morati stajati na kiši i čekati me.''
''Oh, oprosti, valjda moraš ići.''
Nije se pomakla. Ni ona nije željela da naše vrijeme istekne. To mi se vrlo vrlo sviđalo.
''A ti vjerojatno želiš svoj kamionet nazad prije nego načelnik Swan dođe kući, tako da mu ne moraš reći za incident s biologije.'' Nasmijao sam se sjećanja na njenu posramljenost na mojim rukama.
''Sigurna sam da je već čuo. Nema tajni u Forksu.'' Rekla je ime grada s određenim gađenjem.
Nasmijao sam se na njene riječi. Zbilja, nema tajni. ''Puno zabave na plaži.'' Bacio sam pogled na rominjajuću kišu, znajući da neće potrajati, i još sam više želio da potraje. ''Želim ti dobro vrijeme za sunčanje.'' Pa bit će do subote. Uživat će u tome.
''Neću li te sutra vidjeti?''
Briga u njenom tonu me zadovoljila.
''Ne. Emmett i ja počinjemo vikend ranije.'' Sad sam bio ljut na sebe što sam radio planove. Mogao bih ih prekršiti… ali ne postoji toliko važna stvar kao lov u ovo vrijeme, i moja obitelj je već dosta uzrujana oko mog ponašanja bez toga da im dokazujem koliko sam opsesivan postao.
''Što ćete raditi?'' pitala je, ne zvučeći sretno mojim otkrićem.
Dobro…
''Idemo planinariti na Goat Rocks Wilderness, južno od Rainiera.'' Emmett se strašno veselio sezoni medvjeda.
''Oh, dobro, puno zabave,'' rekla je s pola srca. Pomanjkanje njena entuzijazma me ponovno zadovoljilo.
Dok sam je gledao, počeo sam osjećati agoniju zbog toga što ću joj samo za privremeno morati reći zbogom. Bila je tako meka i ranjiva. Bilo je nerazumno pustiti je van vida, gdje joj se svašta može dogoditi. A opet, najgora stvar koja joj se mogla dogoditi, rezultirala bi provođenjem vremena sa mnom.
''Hoćeš li učiniti nešto za mene ovaj vikend?'' pitao sam je ozbiljno.
Kimnula je, oči su joj bile uznemirene i širom otvorene od moje ozbiljnosti.
Budi jasan.
''Nemoj se uvrijediti, ali ti se doimaš poput onih ljudi koji privlače nesreće kao magnet. Pa… pokušaj da ne padneš u ocean, ili da padneš preko nečega, uredu?''
Tužno sam joj se nasmiješio, nadajući se da neće vidjeti tugu u mojim očima. Kako bih samo želio da ne bude toliko udaljena od mene, bez obzira što bi se dogodilo.
Trči, Bella, trči. Previše te volim, za tvoje i moje dobro.
Moje zezanje ju je uvrijedilo. Pogledala me. ''Vidjet ću što mogu učiniti,'' rekla je, iskačući na kišu i lupajući vratima najviše što je mogla.
Baš kao ljuti mačić koji vjeruje da je tigar.
Obavio sam oko prste oko ključa koji sam taman izvukao iz njena džepa, i smijući se odvezao.